Hvala velikom Budimirovu na ovoj životnoj lekciji i najdražem intervjuu
Umro je Bogdan Budimirov. Arhitekt koji je dobitnih brojnih nagrada i priznanja za životno djela, arhitekt koji je obilježio jedno vrlo značajno razdoblje u Hrvatskoj arhitekturi i dizajnu. Bio je tata limenki, montažne gradnje, čovjek koji je napravio neke od najljepših komada namještaja iz 60-ih. Čovjek koji je za sebe znao reći da je najdugovječniji student Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu jer je 4 godine studirao 26 godina. Čovjek koji je čitav život radio.
Čovjek koji mi je dao nekoliko najboljih životnih lekcija. Skroman. Jednostavan. Ponizan. Drag. Čovjek koji zauzima prvo mjesto mojih najdražih intervjua u životu.
Sjećam se, tada sam radila u Jutarnjem listu i gospodin Budimirov, tada vrlo vitalan 80-godišnjak, i ja, tada mlada, nadobudna novinarka i urednica, danima smo dogovarali idealno vrijeme za intervju.
Našli smo se na staru godinu. Bio je to moj neradni dan i htjela sam ga provesti s Budimirovim. Nisam htjela da nas u razgovoru nitko i ništa prekida. Jednostavno, nisam htjela žuriti, gledati na sat…
Našli smo se na Trgu. Došao je tramvajem s Perjavice i zajedno smo hodali do njegove garsonijere u Novakovoj. Pričao mi je kako mora nahraniti mačke i da onda možemo pričati o svemu.
I zaista, pričali smo satima. Ja sam sjedila na njegovoj drvenoj foteljici koju je dizajnirao 60-ih u Njemačkoj gdje je dugi niz godina živio, a on je sjedio nasuprot mene na drvenom stolcu.
Prisjetilo se svega. Djetinjstva, studentskih dana, perioda kada su kemijali u Studentskom gradu i smišljali prve montažne zgrade u Hrvatskoj, njegovih šetnji po Zapruđu, godina provedenih u Njemačkoj… Puno je pričao o svojoj ženi, snovima, sretnim danima… Pričao je o povratu imovine, njegovoj prikolici u Perjavici i željama da on i supruga ondje sagrade svoju kuću. Drvenu u betonskoj ladici, kako je govorio…
Sati su prolazili. Već se bilo smračilo i grad je bio neobično pust. Na Trgu su pripremali binu za doček. On je ušao u svoj tramvaj, a ja nedugo za njim u drugi.
Nakon toga puno puta smo se vidjeli u gradu. Nakratko bi popričali, ali nikada nisam otišla vidjeti njegovu kuću na Perjavici. Puno me puta fotograf Borko Vukosav nagovarao da odemo posnimiti tu kuću i napraviti s njim video. Borko i ja već smo u glavi režirali scene… on polako hoda, sjene stabla ocrtavaju se po fasadi i lagano se miču. On i daje hoda.
Nikada nismo realizirali taj video. Jako mi je žao. Sada. Priznajem, ja sam kriva. Predrag mi je bio taj intervju da bi imao konkurenciju…
Pokušala sam ga pronaći na stranicama Jutarnjeg lista. Našla sam skraćenu verziju. Ja ga imam spremljenog u folderu “Budimirov”. Kao i slike ove njegove kuće za koju je 2018. godine dobio nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolju obiteljsku kuću sagrađenu 2017. godine.
Nadam se da ni kolege iz Jutarnjeg lista, kao ni fotograf Miljenko Bernfest, neće imati ništa protiv što ove materijale vadim iz svoje privatne arhive. Znam da Budimirov ne bi imao ništa protiv.
“Htio je studirati kemiju, ali se u vlaku iz rodnog Izbišta prema Zagrebu predomislio i upisao arhitekturu. Studirao je 27 godina, ali je svjedno postao jedan od najpoznatijih arhitekata današnjice u čijim je zgradama odraslo više od 10.000 ljudi. Od svoje 19 godine neprestano je radio, ali samo poslove koji su ga zanimali i intelektualno uzbuđivali. Nikada nije pitao koliko će za neki posao biti plaćen, nego mu je bilo bitno da razmišlja, osmišlja, eksperimentira i radi uzbudljiv posao, pa stoga ni ne čudi što njegova žena u šali kaže kako on nikada nije ni radio, nego da se cijeli život samo zabavljao. Zabavljajući se i eksperimentirajući tako je smislio ogroman broj montažnih sistema, od kojih je možda dovoljno spomenuti YU 60 i Yu 61, poznate limenke koje unatoč roku od 25 godina i danas stoje u zagrebačkom Remetincu, Zapruđu, Borongaju i Folnegovićevom naselju.
Osmislio je on i montažne sisteme u Spačvi, Marlesu, Eksportdrvu, u Njemačkoj gradio Nürnberški velesajam i aerodrom u Münchenu, ali je napravio i mnoštvo inovativnog i praktičnog namještaja poput rasklopivog crtaćeg stola ili pak luckastih nemogućih misija poput okruglog stola s čelom. Trenutno se budi svakog dana u pet ujutro, hrani mačke kojima je napravio montažnu drvenu kućicu, a uskoro ako GUP dozvoli planira sagraditi “hibridno-prefabricirano-pasivnu kuću” na Perjavici.
Ima 80 godina i prava je živuća legenda hrvatske arhitekture. Njegovo ime je, naravno, Bogdan Budimirov.
Čim smo se našli ispred njegove garsonijere u Novakovoj ulici te kada sam vidjela kako se taj 80-godišnjak lakoćom penje strmim vijugavim stepenicama te ne gubeći dah priča, shvatila sam da je to izniman čovjek s nevjerojatnom životnom energijom. Isto tako nakon par minuta odbacila sam sva unaprijed osmišljena pitanja i počela ga slušati, puštajući ga da me zanimljivim anegdotama provede kroz svoj dug i uzbudljiv život. Nakon tri sata “putovanja”, shvatila sam da objavljivanje klasičnog intervjua nipošto nema smisla, pogotovo ne za ovakvog velikana čiji je moto “misliti je drek znati, treba probati”, moto s kojime su studenti davne 1948. gradili studentski grad.
– S obzirom da sam na prvoj godini fakulteta izgubio stipendiju odmah sam se zaposlio. Dobio sam posao na studentskom gradu i tada kao 19-godišnjak s nikakvim iskustvom i završenom prvom godina arhitekture postao zamjenik šefa… Naš zadatak je bio da eksperimentiramo s novim materijalima i odmah smo krenuli u osmišljavanje najmodernihih sustava montažne gradnje. Tada je postojao samo beton, drvo i gips, a mi smo eksperimentirati s plinobetonom i silno se zabavljali. S obzirom da je jedan od sastojaka bio hidrogen s kojim se izbjeljuje kosa, možete misit kako su studentice bile sretne kada smo im dali bočicu – uz smijeh se prisjeća Budimirov. Kaže kako mu nije žao što studentski grad nikada nije posve zaživio jer za ničime u životu ne žali, a osim izvedenih paviljona studentski grad “izrodio” je velik broj arhitekata koji su naučili promišljati.
– Tada nije postojala nikakva mehanizacija i sve smo morali sami izmišljati. Montažni sistemi bili su tada jako u modi jer su se uklapali u duh opće industrijalizacije. Oni su zapravo bili industrijalizacija graditeljstva. Mene je to jako zanimalo i tada sam shvatio da u svijetu postoje interesantni zadaci, a da je fakultet uvijek u Kačićevoj. Kada nije bilo ničeg zanimljivog, onda sam malo studirao i to je tako trajalo 27 godina – rekao je Budimirov, dodajući kako nipošto nije dobar primjer studenta te da ga profesori često “kriju”. U tim ranim dvadesetim godinama s kolegama sa studentskog grada osnovao je Prva stambenu proizvođačku organizaciju, zbog potpisa izgubio godinu na fakultetu kako bi bio primjer drugim studentima te otišao u vojsku u Karlovac. Nakon nje zaposlio se u, kako kaže, običnom birou, ali nije dugo izdržao.
– Dva mjeseca sam izdržao, a onda sam se zaposlio u Jugomontu. U početku sam se zaposlio u istražnom odjelu iz kojega sam brzo otišao u projektni odjel u kojemu sam ponovno eksperimentirao. Jugomont je tada gradio polumontažne jednokatnice koje su bile vrlo neekonomične i pune mana, poput onih u takozvanom Držićevom naselju. Tvrtka je bila pred raspadom, nove narudžbe nisu stizale i trebalo je hitno nešto smisliti. Tada smo kolega Solar i ja smislili sistem YU 60 po kojem smo sagradili 834 stana u Folnegovićevom naselju i Remetincu. Proučavajući velike serije, stvarajući umjetne serije, organizirajući sistem rada, proučavajući greške i nedostatke naviknuli smo se na taj drugačiji sistem razmišljanja tako da smo već iduće godine osmislili sistem YU 61 koji je imao aluminijske profile na fasadi – rekao je Budimirov, objašnjujući kako brojevi 60 i 61 u nazivu označavaju godinu proizvodnje. Sistemom YU 61 sagrađeno je oko 10.000 stanova, poznatijih kao “limenke”, zgrade koje se i danas mogu vidjeti u zagrebačkom Zapruđu, Borongaju i Remetincu. Yu 60 i YU 61 sistemi su ravnih betonskih ploča od kojih se sastojala konstruktivna struktura koja je omogućavala četiri, odnosno šest katova te koja je bila pogodna za proizvodnju elemenata velikih serija. Zahvaljući serijskoj proizvodnji ta dva tipa montažne izgradnje ubrzo su postala najuspješnija na domaćem tržištu, a svoju popularnost dobili su pravo zbog niske cijene koja je bila čak 20 posto jeftinija od najjeftinijih stanova.
– I onda imate paradoks da je Jugomont gradio s najskupljim materijalima, a da su upravo ti stanovi bili najjeftiniji – rekao je Budimirov, obašnjavajući kako je kroz dugogodišnji rad te razmjenu inozemnih i domaćih iskustva shvatio da organizacija rada, serijska proizvodnja u velikim serijama, standardizacija mjera, iznimno mali škart i “šparanje” na samo skupim stvarima koje ne utječu na glavne parametre ključni za uštedu u gradnji. Svoja znanja i iskustva Budimirov je proširio i na druge materijale, odnosno nakon betona na drvo i čelik. Tako je sudjelovao na oblikovanju sistema montažnih gradnji obiteljskih kuća Marles, Quelle, Spačvu te osmislio sisteme montažne gradnje brojnih apartmana u Crikvenici i Poreču. Za domaći konzorcij SPIG dizajnirao je čelični sistem prefabriciranih elemenata što je bila apsolutna novost. Ta eksperimentalna višekatnica na Zagrebačkom velesajmu izgrađena od ekstemno tankih limenih ploča uzburkala je tadašnju javnost i posve zbunila stručnjake. Naravno da tada takva kuća nije mogla dobiti dozvole jer između ostalog uopće nisu postojale formule koje bi dokazale statiku te zgrade, no nakon brojnog natezanja, kolegija, vještačenja i kojekakvih komisija zgrada je na poslijetku dobila dozvole, te iako znatno izmijenjena i danas stoji na Velesajmu.
– Na poziv prijatelja kojemu je trebala pomoć na gradilištu otišao sam u Njemačku na 20 dana, a ostao 3 mjeseca. Onda sam se vratio u Zagreb, pa opet otišao i tako sam zapravo odlazio i vraćao se 22 godine – rekao je Budimirov. Prve dvije godine radio je za jugoslavensku tvrtku u Njemačkoj, a zbog različitosti i čestih sukobljavanja odlučio je napustiti tvrtku i kako kaže, okusiti Njemačku s njemačke stane. Pronalazak posla nije nimalo bio jednostavan te su supuga i on pomišljali da se vrate u domovinu gdje su ga čekali brojni poslovi. Ipak nisu se vratili zbog neriješenog stambenog pitanja i sudskog spora oko povrata stana od 250 kvadrata u Novakovoj koji je trajao gotovo 30 godina.
Nakon mnogobrojnih odbijanja unatoč izvrsnim referencama, zahvaljući ženi, bibliotekatki i uglednom izdavaču koji mu je objasnio kako su ga birokrati odbijali zbog njegove prekvalificiranosti i straha od vlastitog otkaza, napokon je pokucao na prava vrata i dobio je posao kakav je čovjek s njegovim iskustvom zaslužio. Iako mu uopće nije bilo do novca znao je da u Njemačkoj mora tražiti ogromnu plaću kako bi pokazao da je svjestan svoje vrijednosti. I tada je rekao da traži jednak novac kao najbolje plaćeni arhitekt u birou te da će smjesta otići ako sazna da nije tako.
– Prvi veliki posao je bio velesajam u Nürnbergu, a nakon toga aerodrom u Münchenu. Posao je bio vrlo zahtjevan, a s obzirom da 20 godina nisam bio na godišnjem odmoru nije ni čudo das am se razbolio. Arhitektura i rad s ljudima su jako stresni te sam zbog svog zdravlja morao napustiti biro i posvetiti se svom zdravlju. No ubrzo sam ponovno počeo raditi i to dizajn namještaja s kojim sam se i u mladosti bavio – rekao je Budimirov. Kao dizajner uredskog namještaja, upotrebnih predmeta i pribora ponovno je bio vrlo uspješan, a ured otvara u svom stanu. Njegov poznati crtaći stol Moya dobiva nagradu Gute Industrieform, a Budimirov nam i za njega ima zanimljivu anegdotu.
– Moja ideja je bila da napravimo kvalitetan crtaći stol kojega će si moći priuštiti svaki student. Serijska proizvodnja je počela, a stolovi su se slabo prodavali. Onda smo shvatili da je cijena premala jer si ga može priuštiti svatko, a onda ga ne kupi ni onaj tko može, pa je odjednom poskupio sa 700 na 5000 maraka i onda se prodavao – ispričao je Budimirov. Osim crtaćeg stola dizajnirao je brojne druge predmete poput sklopive ambalaže, stolica, fotelja, stola za režiju te raznih drugih dosjetljivih elemenata, a često je radio za bogate obitelji koje su za svoj stan htjeli neki unikat.
– To je psihijatarski posao jer morate dobro znati procijeniti svoje klijente te što njima zapravo treba. Vrlo često dobivao sam narudžbe od Guntera Sachsa kojemu sam primjerice napravio okrugli stol s čelom ili stol s tri noge te koji je uvijek zadavao neke vrlo neobične zadatke – prisjetio se Budimirov, dodajući kako je Sachsom surađivao do 1988. kada se vratio u Zagreb.
– Radi stana u Novakovoj smo se prvenstveno vratili iz Njemačke, a stan nam je napokon vraćen tek kada smo u žalbi naveli da živimo u iznajmljenoj kamionskoj garaži. U njoj još i danas živimo supruga i ja, a san nam je da si sagradimo kuću – rekao je Budimirov koji je nedavno završio projektiranje osme varijante vlastite obiteljske kuće.
– To je mala kuća od 150 kvadrata koju ćemo ako nam dozvoli novi GUP graditi na velikoj parceli na Perjavici. To je zapravo vrlo čudna kuća čija se drvena konstrukcija nalazi u betonskoj “ljusci” – kaže Budimirov, objašnjavajući kako je drvena kuća u “ladici” betonske jer se njegova žena boji požara. Kuća će naravno biti od prefabriciranih elemenata te će biti pasivna niskoenergetska kuća.
– Kažu mi to ti se ne isplati i da će mi se uloženi novac vratiti tek za 10 – 15 godina. Ma nema veze, tako i tako nisam mislio da ću sa svim svojim bolestima doživjeti više od 72, koliko sam pročitao da je prosjek muškaraca, ali želim vidjeti da funkcionira – zaključio je vrlo vitalan, duhovit i šarmantan 80-godišnjak.”
Tekst je izašao u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, jedne subote početkom 2009. godine. Hvala Jutarnjem listu što mi je omogućio da upoznam ovakve divne ljude.
