Osnovna filozofija Aman brenda je spajanje luksuznog odmora s lokalnom poviješću, kulturom i nasljeđem. A kako to izgleda iz osobne perspektive – ispričat ću vam iz svog kuta gledanja. Idemo u Crnu Goru na Sveti Stefan
Šetam prema otočiću s malim kamenim kućicama i šarmantnim krovićima. Pored mene s obje strane mosta su pješčane plaže s rozim pijeskom. Nije šala i Photoshop. Iza mene je Nobu restoran Roberta De Nira, desno vila Miločer, nekadašnja ljetna rezidencija kraljice Marije Karađorđević, vila koju je Tito obožavao. Ispred nje je Kraljičina plaža, mjesto gdje je kraljica uživala u zalascima sunca, gdje se u oženio Novak Đoković i plaža za koju mnogi kažu da je najposebnija na južnom Jadranu.
Mediteran u svojoj jednostavnosti. U svojoj suštini, ljepoti. Svojoj biti…
Tiho. Mirno. Nestvarno lijepo. Ponavljam si te dvije riječi puno puta u glavi i razmišljam kako ipak postoji komadić raja i u predjelima koji su gusto sagrađeni. Nestvarno, posebno, instagramično, fotogenično… No, opet tako drugačije od suvremenog, digitanog svijeta, tiho, mirno, opuštajuće, smireno… slow living. Pravi Aman.
Naime, ovo je drugi Aman u kojem sam bila i polako shvaćam zašto tjedan dana u Amanu košta kao dobar novi auto niže srednje klase i zašto je Aman lanac hotela u kojeg gosti putuju zbog hotela, a ne destinacije…
George Clooney, obitelj Beckham, Angelina Jolie, Brad Pitt… samo su “obični” gosti, deklarirani ljubitelji Amana.
A zapravo to je i bit Amana – svatko je u njemu običan gost i zaslužio je potpunu privatnost, ljubaznost, susretljivost, luksuz… Ondje nema paparazzija, fotografiranja, foliranja… potpuna privatnost.
Pričat ću vam o svom prvom boravku u Amanu, na Canal Grande u Veneziji, kao i o Amanu u Cavtatu koji bi se krajem godine napokon trebao početi graditi, ali ipak, priču o fascinantnom Svetom Stefanu počinjem s pričom o filozofiji brenda Aman.
Priča započinje 1987. godine kada je indonezijski poduzetnik, vizionar i nekadašnji novinar Adrian Zecha na Phuketu otvorio resort koji je potpuno drugačiji od svih drugih i nazvao ga Amanpuri.
Imala sam sreću u Veneziji prije par godina susresti tog gospodina. Sitan, potpuno sijed, bistrog, vrlo vizionarskog pogleda…
Naime, Adrian Zecha je smislio koncept luksuznih hotela koji su potpuna protuteža ustaljenoj unifikaciji hotelskog i resort biznisa, kojega su provodile velike hotelske korporacije.
Specifično je to što lanac funkcionira po principu ekskluzivne franšize s vrlo jasnim i strogim pravilima kojih se vlasnici resorta moraju pridržavati. Nakon Tajlanda priča se tako širila duž Azije, Amerike, Europe, a danas Aman postoji na 43 lokacije u 21. zemlji svijeta.
Svim Amanima zajedničko je to da su potpuno drugačiji, kako u odnosu na druge hotelske lance tako i međusobno. U potpunosti su uklopljeni u prirodu, kulturu, naslijeđe i svojim gostima nude nešto posve drugo, osoban pristup i luksuz na jedan smiren, nenametljiv, autentičan način.
Koračam opčinjena vizurom malog srednjovjekovnog otočića. U jednom trenutku ispred mene je 10-ak članova osoblja koji nas dočekuju s mirisnim toplim ručnicima da se osvježimo nakon puta.
Nasmijani, ali ne usiljeni. Ljubazni i susretljivi, ali ne sterilni. Osoblje koje je spremno šaliti se, reagirati na svaki mig, pojaviti se, nestati… kad god i što god treba. Bez greške. Zato ih je četvero na svakog gosta.
Uživam u pogledu i divnim vizurama u kojima se izmjenjuje more, kamen, cigla, mediteransko bilje i slušam svog “vodiča” koji me vodi do sobe.
Sveti Stefan sagradili su Pastrovići, obitelj ribara koja se ondje naselila, a 1950-ih godina ondje je nastao hotel u kojem su u Titovo vrijeme odsjedali Sophia Loren, Richard Burton, Elizabeth Taylor…. Jet set prije “jet seta”. Aman prije Amana.
2007. godine Sveti Stefan preuzima grupacija Adriatic Properties, pažljivo ga restaurira i obnavlja te pretvara u Aman Sveti Stefan.
Nakon uspinjanja po uličicama opasanim mediteranskim biljem i šarmantnim kamenim kućicama dolazimo do moje kućice. Kuće od 80-ak kvadrata u kojoj je spavaća soba, ogromna kupaonica s kadom, tušem, umivaonicima, golemom garderobom i terasom.
Svaka je soba različita, a moja je takva da iz nje ne želim ići vani.
Smirene boje, neutralni tonovi, bogate teksture… Jednostavno, a opet tako posebno. Mediteran u svojoj biti. Potpuno pogođeno i ono što se sviđa i najzahtjevnijim gostima.
Egipatski pamuk, samostojeća kada, Nespressov aparat za kavu, ali i potpuna jednostavnost, uklopljenost u okolnu prirodu, kulturu, tradiciju.
Upravo takav trebao bi biti i Aman u Cavtatu, koji ima istog investitora kao i Aman u Veneziji i Svetom Stefanu.
Petros Stathis, vlasnik je kompanije Adriatic Properties koja upravlja Aman resortom Sveti Stefan, hotelom Aman Venezia i investirat će u izgradnju resorta Aman Cavtat, investiciju tešku 50 milijuna eura.
Petros Stathis grčki je poduzetnik i investitor brojnih luksuznih turističkih kompleksa, koji pored mnogih poslovnih interesa poseban fokus ima na balkansku regiju.
– Sa Svetim Stefanom krenuli smo u ponovno oživljavanje zvijezde koja je izblijedjela, a nekada je bila vodeće svjetlo crnogorske turističke industrije. Usmjeravajući se na usavršavanje svakog sitnog detalja, stvorili smo jedno od najboljih svjetskih hotelskih iskustava. Crna Gora je mala zemlja koja trenutno uživa veliku pozornost na globalnoj sceni. Ova situacija zahtijeva pažljivo upravljanje kako bi se izbjeglo iskorištavanje i uništavanje upravo onoga zbog čega je stranci žele posjetiti. Upravo zbog toga što Aman Sveti Stefan ima status ikone, čuva estetiku izvornog srednjevjekovnog otoka, dopuštajući gostima da se ponovno povežu s čistoćom prirode i bogatom kulturnom poviješću ovog područja. Sve od načina na koji je hotel izgrađen do njegove opskrbe energijom i sezonskih jelovnika u restoranima je izrazito usredotočeno na održivost – rekao je Petros Stathis, vlasnik Aman resorta Sveti Stefan te dodao da projekti poput Svetog Stefana mogu pružiti osnovu za ogroman gospodarski rast u lokalnim područjima i da je važno da vlasnici tvrtki osiguraju da njihov uspjeh ide ruku pod ruku s interesima lokalne zajednice te da se održava bliska suradnja sa svim relevantnim lokalnim tijelima.
Lokalno, ali na svjetski način – vidljivo je na svakom detalju na Svetom Stefanu. Domaći specijaliteti, riba, travarica, lavanda, prirodni sapuni, ali svjetska usluga. Uštirkanost, besprijekorna bjelina, čistoća, profinjenost, elegancija…
Tako nekako bi to trebalo izgledati i u Cavtatu za otprilike dvije godine, kada se predviđa dovršetak kompleksa.
– Osobno jako volim Hrvatsku i njezine ljude. Imam jake obiteljske veze u Hrvatskoj i ovdje sam proveo mnoge sretne trenutke. Potencijal koji nudi Cavtat je ono najatraktivnije u ovoj priči. To je velika prilika za nas i imat će veliku ulogu u tekućim ulaganjima u Hrvatsku. Naš cilj za Hrvatsku je isti kao i za svaku drugu zemlju u kojoj smo gradili i uložili, a to je stvorili nešto najbolje što možemo i ostavili trajno, pozitivno nasljeđe na koje se zemlja može ponositi. Cilj ovog projekta je izgraditi najljepši resort u Hrvatskoj, a u skladu s
okolišem i lokalnom infrastrukturom – rekao je Petros Stathis.
– Jedva čekam da vidim kako će izgledati Aman Cavtat jednom kada bude gotov. Ovo je nova razina dizajna i sjedinjenja s krajolikom, a koristit će se lokalni, prirodni materijali. Ako pogledate kako izgleda bilo koji drugi Aman resort koji smo već izgradili, uključujući i onaj u Crnoj Gori na Svetom Stefanu, dobit ćete vrlo dobru ideju kakav će biti i Aman Cavtat – zaključio je Petros Stathis.
Hoćemo danas u talijanski ili riblji restoran? U vilu Miločer ili na otok? Brodom ili pješice? Uf, teške dileme… i vrlo lako se čovjek razmazi i uklopi u ovu vrstu luksuza.
Ležim na ležaljci u wellnessu i promatram kako vani pada kiša. Nebo se spaja s morem, more s bazenom… Tmurno je, kišovito, a opet nestvarno lijepo.
Posebno mjesto na svijetu gdje ti je i po kiši na odmoru nestvarno lijepo…
Zaista komadić raja.
Uživajte u galeriji slika…
