Kad ti stigne kuhinja, odjednom kao da si prevalio goru. Nataša Janjić Medančić u svojem dnevniku adaptacije ispričala je zašto se na kraju ipak odlučila za klasičnu bijelu kuhinju…
Prvo je htjela trendovsku pastelnu, mint, pa onda sivu, a na kraju se odlučila za klasičnu, svevremensku iz Meblo Tradea. Kažu da je kuhinja srce doma i da se možeš useliti u stan kada ti ona stigne. Tako je bilo i u slučaju Nataše Janjić Medančić i njezinog supruga Nenada. Nataša nam je sve ispričala što joj se sve izdogađalo oko kuhinje. Vrijeme radnje od prosinca do siječnja 2019.
Piše Nataša Janjić
Došli smo do najvažnijeg dijela mog stana, onog kojeg zovem svojim carstvom. Premda se ne predstavljam velikom domaćicom, ono što me ipak najviše približava toj tituli – lijepa je i dobro organizirana kuhinja. Znate i sami kako u malim i dotrajalim kuhinjama nemate baš neku inspiraciju ni volju za kuhanjem. E pa to sam odlučila prevenirati. Nije tajna ni da najbolji tulumi, kao i sva kućna okupljanja uvijek završe u tom dijelu stana i to sam imala na umu prilikom opremanja.
Prostorija od 17 kvadrata na sjeveru s izlazom na balkon veličine 4,5 kvadrata, s pogledom na mirnu dvorišnu stranu i vrt, bila je dotrajala ali funkcionalna topla kuhinja s trpezarijskim dijelom i odlučila sam da tako i ostane.
Spomenula sam vam da mi je pri kupnji bio važan faktor to što ju ne moram premještati. Srušila sam tek malenu ostavicu koju sam odlučila pretvoriti u treći kuhinjski niz i izvlačnim elementom napraviti zamjenu toj ostavi. Tu sam također zamislila i mjesto za pećnicu i frižider. U sredini je zamišljen suhi otok, predviđen kao radna površina, ali i kao šank s dvije barske stolice za okupljanje ili jutarnje kavice.
Voda i vatra u jednom su nizu, tri metara dugom s gornjim elementima.
Nacrt smo imali, raspored prilagodili hodnim linijama i svim potrebama kuhanja, predvidjeli sve što je potrebno, organizirali svaku uštedu prostora i sad je slijedio “samo” odabir boja i dizajna.
U samom startu bila sam naklonjena novim trendovima: svim pastelnim, lavanda i mint bojama. Divila sam se svim onim otvorenim kuhinjama bez gornjih elemenata s Pinteresta, a onda sam pokušala razmišljati dugoročnije i redovito se vraćala na bazične boje i neboje i klasični provjereni dizajn.
Obišli smo sve centre s najmodernijim kuhinjama po mjeri i uglavnom sam odabirala tamnije boje. Baš onako kako se nikad ne bih usudila. I na koncu i – nisam.
Savršenu lakiranu mat bijelu kuhinju sa sivom kao izgrebani kamen radnom pločom pronašla sam u Meblo Tradeu. Alples kuhinje. Slovenska firma s tradicijom još iz polovine prošlog stoljeća. Prepoznatljivo ime vratilo me u djetinjstvo i poželjela sam u ovakvom građanskom stanu sa starinskim štihom imati baš njihovu kuhinju, sigurna da će – dozvolite mi ovu subjektivnu misao – domaći proizvod s takvom tradicijom imati veću kvalitetu i trajnost i da ću za goste imati zanimljivu priču – moderna kuhinja iz našeg podneblja.
Složila sam u nju sve potrebne ugradbene aparate, a počastila sam se i malim vinskim hladnjakom, misleći da ću, ako ništa, u njemu moći držati sokove. No, pokazalo se da smo prvim posjetama u novi interijer dobili toliko, za mene u ovoj fazi, zabranjenih bočica, da je isti do posljednjeg mjesta ispunjen.
Plan je još samo proučiti uputstva kako bi crna i bijela vina bila odvojena i na odgovarajućim temperaturama.
Gornji kuhinjski elementi otvaraju se podizačima, a sve su police staklene, što je divno rješenje za onaj mračni kutak u pozadini gdje se redovito guraju čaše i tanjurići, koje od dolje nikad ne vidiš.
Otok u sebi krije ladice za pribor za jelo, lonce i tave, savršeno organizirane i pregledne zahvaljujući odjelnicima.
Radnu ploču istog produžila sam za 30 cm konzolom boje hrasta kako bih dobila dubinu za šank i dvije barske stolice.
U istoj prostoriji su i trpezarijski stol dimenzija 120×90 cm, napravljen od prljavo-bijele keramičke ploče ljepljene na staklenoj podlozi, otporne na toplinu i udarce, jednostavan za čišćenje svim sredstvima. Razvlači se do dimenzije 180 cm iznenađujuće laganim i jednostavnim sistemom (što mi je bilo presudno). Tu su i četiri stolice čvrste metalne konstrukcije koja čini naslon izuzetno udobnim, presvučene plavo-smaragdnim tapecirungom, sve također iz Meblo Tradea, poznatog talijanskog branda Calligaris.
Možda sam ovih dana posebno sentimentalna, pa mi je posebno lijepo što ta talijanska firma s gotovo 100 godišnjom obiteljskom tradicijom, ima dio svoje proizvodnje kod nas, i to u Ravnoj gori, koristeći naše drvo.
Odlučila sam u svaki prostor unijeti biljku, time dobiti toplinu i život. Upečatljivu rasvjetu, kao i slike na zidu, koje se, eto, kažu, posljednje stavljaju, pa drugačije neće biti ni kod nas.
U proljeće ću se uhvatiti i tog balkončića i dotjerati ga za kavicu u dvoje ili meditaciju. Možda i romantičnu čašu vina u ugodnim ljetnim večerima. Sad neka prespava zimski san.
Sljedeći put vas vodim u dnevni boravak i spavaću sobu…
Tko je propustio – evo linkova na prošle nastavke. Uvodni tekst, prvi, drugi, treći i četvrti nastavak. A evo još malo fotografija koje je u siječnju snimila naša draga Sanja Bistričić.
