Nataša Janjić Medančić naša je D gošća koja za Dblog vodi dnevnik adaptacije stana. U ovom trenutku postaje uzbudljivo… Stan postaje obiteljsko gnijezdo, a radovi ne teku kao što je bilo po planu
Nataša Janjić Medančić u svom dnevniku adaptacije prisjetila se trenutka kada je saznala da čeka bebicu i da će stan postati obiteljski dom kojeg treba lagano preprojektirati. No, ovo nije jedini zaplet koji se dogodio. Vrijeme radnje od srpnja do prosinca 2018.
Piše: Nataša Janjić
I tako su krenuli radovi… Angažirala sam jednog izvođača koji je bio zadužen za tijek radova i raspored svojih radnika. Usred mog najvećeg poslovnog tempa, dodatna obaveza je bila navratiti do gradilišta i provjeriti kako teku radovi. Obično te dočekaju pitanja i odluke koje uglavnom odmah moraš donijeti, kao i to, da kad baš znaš što želiš, pri izvođenju ti ponude još nekoliko mogućih opcija.
Tu treba biti praktičan jer postane izluđujuće. Kako to obično biva, bilo je dana kad je radnika bilo toliko da su kao užurbani mravi radili i naočigled određene segmente radova dovodili kraju, kao i dana kad se baš nitko nije pojavio. I tako danima.
Stropove visoke 3,7 metra spustili smo na 3,4 metra, ne izgubivši impozantnu visinu, a sakrivši sve potrebne instalacije.
Parkete smo uklonili, otvorili podove i sve to, na moju sreću, bez dodatnih radova i prepreka. Napravljena je priprema za parkete i krenulo je postavljanje Moparovog tzv. Chevron parketa, odnosno francuskog veza o kojem sam vam pričala u prošlom nastavku.
U tom nekom periodu u život je ušetao i muškarac mojih snova, ponudio i svoje da ih dijelimo skupa. Tada sam i saznala da sam trudna i stan koji je trebao biti djevojačko gnijezdo, nametnuo se kao idealno obiteljsko.
Naravno, ono je u tom slučaju zahtijevalo i male preinake od početne zamisli, a i ideje koje sam imala, u dvoje su se fino umnožile.
Kad su parketi bili završeni, pokazalo se da nisu dobro postavljeni. Naime, kako bi se postigao pravilan vez, potrebno je ne gubiti ni milimetra u nizanju, jer se u konačnici dogodi odstupanje u liniji od čitavog centimetra.
Bila sam očajna. Otvorile su se i neke pukotine u spojevima i nije me tješila ni pomisao da će mnoge biti prekrivene namještajem, bojala sam se kako će se s vremenom ponašati drvo koje diše, a pomisao da ga lakiram nije dolazila u obzir budući da je bila riječ o već obrađenom i tretiranom drvu.
Kako nam je objašnjeno od strane nekoliko parketara koje smo pozvali u nastojanju da nam odgonetnu taj neuspjeh nečeg što je tako puno obećavalo, francuski vez postavlja se povlačenjem linije preko centralne, najduže pozicije u stanu, pa se dalje niže na lijevu i desnu stranu u stanu.
Poželjno je da na njemu radi što manje parketara, po mogućnosti jedan, i to jako strpljivo.
Teško je bilo utvrditi tko je bio odgovoran za ovakav konačni izgled. Izvođač je tvrdio da je to do neujednačenosti parketnih daski, a iz tvornice Mopar garantirali su da je riječ isključivo o nemarnom načinu postavljanja.
Angažiran je i sudski vještak koji je presudio u korist kvalitetnih parketa. Nije bilo dileme. Naši predivni parketi bili su uništeni nestručnim postavljanjem i trebalo ih je skinuti.
Izvođač je mirno prihvatio krivicu i sam se ponudio da ih ukloni, što je učinjeno u doslovno nekoliko dana. Time je obnovio i podnu podlogu.
Iz Mopara isporučili su cjelokupnu kvadraturu istovjetnih parketa i ponudili svog stručnjaka za postavljanje istog. Moram priznati, sad već poprilično trudnoj, svaki dan do useljenja mi je dragocjen i nepodnošljiva mi je bila ideja da ću nanovo otvarati podove. No, ipak išli smo s tom opcijom…
Pravilnim i preciznim postavljanjem, razlika je bila i više nego očita – konačno smo postigli onaj sjajni efekt koji francuski vez postiže u interijerima. Savršeni spojevi, bez pukotina i ravne precizne linije u dužinama i kutovima.
Odužilo se čekanje, otvorili su se i novi popravci koji su poskupili i produžili čitave radove, ali nije nas napuštala želja da, kad se već radi, sve bude savršeno i da obećava dugotrajnu kvalitetu i, srećom, svi su u tome suglasno surađivali.
Danas kada je cijela ta priča iza mene drago mi je da smo ustrajali, no, parket nije jedina stvar koju smo radili iz početka – idući put pričam vam o kupaonici.
Evo još malo slika koje su postale dokument vremena… Fotografkinja Sanja Bistričić.