Napraviti raspored i projekt, odabrati majstore, dogovoriti cijenu, odabrati parkrete, pločice, sanitarije… i sve to naručiti na vrijeme. Puno je posla – krenimo odmah: dnevnik adaptacije Nataše Janjić Medančić
Iz tjedna u tjedan Nataša Janjić Medančić piše nam o svim svojim odabirima, dilemama, koracima oko adaptacije stana. U ovom broju prisjeća se samih početaka i perioda od upisa u zemljišne knjige do početaka radova – dakle od travnja do ljeta 2018.
Piše: NATAŠA JANJIĆ
Jedan od najvećih razloga zašto sam ušla u ovako veliki stan je što u njemu, za razliku od mnogih prije koje sam pogledala, nije trebalo raditi preinake u rasporedu. Sve instalacije, sanitarni čvor, kuhinju, odlučila sam zadržati na istom mjestu. Odluka je samo bila renovacija, a tješilo me da, čak i kad uđeš u noviji stan, kupaonicu i kuhinju želiš preurediti novim pločicama i sanitarijama.
Prvi idejni nacrt nacrtali su moji roditelji, a odluka o bojama i stilu bila je na meni, mada sam s mamom obišla sve trgovine, obavila niz prepirki oko želja i mogućnosti, dok sam tatu angažirala, prilično besplatno, za nadzor. U to vrijeme radila sam nekoliko projekata paralelno i bez njihove pomoći ne bih uspjela upogoniti radove, a ni donijeti mnoge stručne početne odluke.
Kako je riječ o šarmantnom građanskom stanu, činjanica da, osim kuhinje i kupaonice, sve ostalo ostavim kako jest i tek malo osvježim, nije mi djelovala odbojno, nego naprotiv, nešto što ovom stanu čak i dugujem.
Kuhinjski niz je zadržan na originalnom mjestu, a dodala sam suhi kuhinjski otok i još jednu liniju (umjesto zidane ostave koju sam srušila) gdje sam stavila još jedan blok s pećnicom, frižiderom i izvlačnim elementom.
Volim monovolumenske prostorije, gdje su kuhinja i dnevni boravak povezani, a u mom slučaju svidjelo mi se da su obje prostorije povezane, ali ipak razdvojene vratima, što mi omogućuje da mirisi od kuhanja ostanu u kuhinji, kao i nesmetana druženja oko šanka ili za stolom, a da dnevni boravak može biti intimna jedinica za filmske večeri i odmor. Činilo mi se, uostalom, da današnji običaji ne dovode više goste na trosjed, nego nekako uvijek u kuhinju, pa sam se zaljubila u mogućnost šanka u kuhinji, stola za brojnija okupljanja, kao i izlaz na balkon za provjetravanja ili, pak, proljetna druženja i eventualno jutarnju kavicu. Orjentacija je sjeverna, bez direktnog sunca, što će i u ljetnim danima biti divni kutak za osvježenje i ugodan boravak.
Kupaonica je tek nešto preko 5 m2 i u njoj sam odlučila zadržati kadu za opuštanja koja si, iskreno, baš nikad ne priuštim u istoj mada ih često spominjem, ali sasvim sigurno praktičnoj za kupanje blatnjavog psa i brzinsko pranje kose. Umjesto postojećeg glomaznog ormara, ugurala sam i malenu tuš kabinu. Podno grijanje je bio jednostavni “luksuz” kojeg sam si priuštila i nisam požalila.
Ono što je najvažniji savjet koji ću i sama zapamtiti za ubuduće je da svoje pločice snova treba naručiti ma koliko vam kažu da se čekaju. Radovi se uvijek čine ubrzani, pojavi se i pritisak dostupnosti materijala za rad i tako sam se uhvatila kako u panici naručujem tek one postojeće na lageru, isporučive u nekoliko dana. Međutim, nikad ništa u stanu (osim nepopravljive greške) nije postavljeno kad je predviđeno ni tako brzo! Tko god je renovirao stan zna da se uvijek, ali uvijek, nešto otegne i spriječi (i uvijek neka supruga majstora završi u bolnici) gdje se vrijeme oduži upravo do onog datuma do kojeg vam je bilo predugo čekati dostavu onih najljepših pločica. Zato, maštajte, naručite i dočekajte svoju želju.
Moj odabir je bila beton siva, koju bih utoplila drvenim elementima, zelenilom i dobrom rasvjetom. Obišla sam sve trgovine i dobavljače i na koncu se odlučila za Feroterm. Osim zaista širokog izbora, i isporuka je bila najbrža. Tamo sam odabrala i pločice i sanitarije.
Ni sanjala nisam da ću čitav raspored kupaonice, kao i odabir boja kompletno izmijeniti pred sam završetak radova. No, o tome u nastavku.
Parketi. Stogodišnji prekrasni, riblja kost. Teška dilema skidati ih ili ne. Značilo je to ući u potencijalne nepredvidivosti kao što su trule grede ili slično, no poneka oštećenja i škripanje istog, ohrabrila su me da ako to ne napravim sad, neću nikad.
Odlučila sam se za četkani hrast, ali u posljednji čas, zahvaljujući nagovoru prijatelja i arhitekta Duje Kaliterne, hrabro sam presjekla da želim francuski vez. Jako moderan i sve prisutniji, odaje čistoću i luksuz, a jako pristaje uz prostore s visokim stropovima na kojima sam se u isto vrijeme odlučila nenametljivo poigrati štukaturama i rozetama.
Obišla sam mnoge trgovine, no u Moparu sam naišla na najljepši izbor i upravo onakav parket kakav sam zamislila. No tu priča oko francuskog veza ne staje, jer je njegovo postavljanje veliki izazov za parketare. O tome ćemo također u nastavku.
Uživajte u galerijama slika koje su nastajale od travnja do ljeta kada se sve promijenilo… (ali to je tema za iduću priču).
