Volite papir i knjige? Naša draga Anda Bukvić s bloga u Novoroditeljskom žanru ponovno je s nama i ima odličan prijedlog za vas… zavirimo zajedno u svijet slikovnica
Nekoć davno, u vrijeme prije poplave ekrana i audio fileova, čitala sam puno papirnatih knjiga. Te su knjige, nekoć još davnije, napisale žene koje nisu bile od papira, ali papir su baš voljele, na puno raznih načina. Osim što su ga puno gladile i prevrtale dok su ga čitale ili po njemu pisale, voljele su ga i rezati. Ne uništavati niti pripremati za reciklažu, već rezati da bi mu neke dijelove oduzele, nešto novo dodale i stvorile svoju novu priču.
U ta drukčija, salonska vremena, svi su nekako manje čekali da ih zabavljaju, a više bili spremni aktivno sudjelovati u proizvodnji zabave. Ili su jednostavno imali višak slobodnog vremena, a manje žderača koncentracije i mašte.
Škarorezne siluete nekima su bile razbibriga, a nekima ozbiljna i strukturirana aktivnost. U nekom drugom tekstu možda ću vam imati priliku ispričati kako je nepoznata sestra prepoznatog Arthura Schopenhauera, Adele, bila prava umjetnica s papirom i škarama, i istinska freestylerica među papirorezačicama. Ili kako je danas zaboravljena Lotte Reiniger, očarana kineskim teatrom sjena, uz pomoć siluetnih izrezaka snimila prvi dugometražni animirani film. I mada se škarorez tada smatrao tipično ženskom tehnikom, prakticirao ga je i Hans Christian Andersen, koji je svoje bajke često znao popratiti impromptu rezovima: savijao bi papir i oblikovao ga škarama dok je pripovijedao.
Papir i škare zaslužuju pozornost i danas, kao umjetnička forma, ali i kao hobi s pomalo retro štihom. Sumnjam da bih ja sama mogla nešto započeti sa škaricama u rukama – a da nije potencijalno opasno za mene ili okolinu – ali ima nekih koji mogu i znaju i kojima se divim.
Gospođicu Škaricu već dugo ljubomorno čuvam i čekam pravi trenutak da je upoznam sa svijetom – zato i jest zaslužila da je samu predstavim. Ova slikovnica nije masovno prevođena, kao što to nisu ni ostali naslovi iz ArTresorove biblioteke Mali medvjed – iz matičnog Izraela dospjela je tek do Japana i do Hrvatske.
Škarica je sićušna dama od papira koja živi u papirnatoj idili. U kući koja je sva od papira, izvana i iznutra. Brine se za svoj papirnati vrt, i zabrinjava je što je u svojoj kući i na svome brežuljku cijelo vrijeme – sama. I što cvijeće koje zalijeva samo pije i šuti i neće s njom razgovarati. Bavi se tako svojim uobičajenim poslovima pa joj, jednoga dana, dok prostire rublje na uže sleti golemi list „netaknutog papira“. Jako mu se obraduje pa požuri u kuću po divnu zaključanu kutijicu, od papira, i posegne za ključićem od papira, a unutra je čekaju malene škare. Ne od papira, metalne.
Škare, papir, tulum! Naša papirnata dama sad je mogla izrezati sve što je ikada željela, a nije imala: balon (kojim se vinula u nebo), pa od njega jedrenjak (kojim je zaplovila), pa od jedra divnu novu haljinu za zabavu (na kojoj se nitko nije pojavio). I na kraju svih tih čarobnih pothvata, uvijek je bila jednako žalosna što avanturu nema s kim podijeliti.
Ali onda se jedno jutro probudila i otkrila da joj je usred dvorišta izraslo papir-stablo! Tek tada se raspojasala! Nije više rezala vozila, plovila i modne artikle, već samo živa stvorenja – pse, mačke, zečiće, ježeve, žirafu, lava („koji riče, ali ne grize“). Ali i dalje je nedostajalo nešto.
I možda bi bolje bilo da sad ostanem na nekim elementarnim i očiglednim razinama – kao što vi možete dok Škaricu budete čitali djeci – i kažem vam samo kako priča ima bajkovito sretan kraj u kojemu ona ne poseže za vlastitim rebrom, već za papirom, ali napravi sebi druga. Tumačenja ću prepustiti vama, i samo kratko naznačiti da meni ipak nije neproblematična ta razina priče u kojoj žena kroji svijet kako njoj odgovara, ali samo naizgled: jer na kraju joj za potpunu sreću ipak treba partner. Jer inače je usamljena i žalosna, i nema šanse za samodostatno zadovoljstvo. To samo po sebi ne umanjuje kvalitetu slikovnice, ali bilo bi dobro tu činjenicu iskoristiti kao materijal za razgovor i zornu ilustraciju kako se u divne i privlačne slike i riječi često uvuku zloslutni klišeji i stereotipni podtonovi.
Ilustracije u slikovnici posebne su jer je riječ o pravom, ručno izrađenom škarorezu od običnog bijelog papira na raznobojnim podlogama. Njih potpisuje izraelska umjetnica Naomi Shapira, koja se tehnikom škaroreza bavi četrdesetak godina. Umjetnicu najviše inspirira priroda, i zanima je „nježno tkanje između onoga što imamo i što nam nedostaje“. Autorica teksta je Nathalie Belhassen, također Izraelka, a za predivno tečan i vrlo lirski prijevod s hebrejskoga zaslužna je Laila Šprajc.
Iz moga iskustva čitanja s djecom, gledanje slika isprva ih zaokupi više od samoga teksta. To nimalo ne iznenađuje, jer kontrast bijeloga papira i raznobojnih podloga slici daje osjećaj dubine, treće dimenzije: gotovo da možete primiti ruže, ubrati lišće loze, ili uvući ruku kroz prozor papirnate kuće u kojoj živi gđica Škarica, ili u trubu starinskog gramofona iz kojeg izlazi papirnata glazba. Snažan je i dojam priče u priči, koju će djeca možda osjetiti na instinktivnoj razini, ali funkcionira i kao snažan narativni moment naglašen kroz sliku: vidimo ruke koje režu – dok ona koja reže sjedi, leti, plovi u onome što je izrezala.
Nakon čitanja ove slikovnice, s djecom možete uzeti škare i raznobojne papire, i složiti vlastite škaraste dame i gospodu, ili pokušati rekreirati neke motive iz knjige. „Veliku sočnu breskvu“, recimo. Ili „toplu čokoladnu tortu od papira“. I za vrijeme rezanja, ili nakon njega, tema za razgovor je sijaset: o tome kako bi bilo moći stvoriti sve što zaželimo. O tome što bi oni izrezali da imaju škare i cijelo papir-stablo ispod svoga prozora. A možete dodati i sjajnu i vječno aktualnu okolišnu komponentu i razgovarati o intimnoj i vrlo kompleksnoj vezi stabala i papira.
Ako vas je ikada pomalo privlačila ideja bojanki za odrasle, ali nešto vam je u njoj nedostajalo – kao gđici Škarici u njezinom svijetu – možda vam treba upravo škarorez. Za optimalan rezultat najbolje je uzeti male papirorezačke škare, koje imaju oštar vrh i dobro probadaju papir, a navodno će poslužiti i obične škarice za nokte ili one za vezenje, sigurna sam da ih imate među svojim šivaćim priborom. Profesionalci i strastveni laici kunu se da se rezanje papira, kad steknete osjećaj, može razviti u pravu ovisnost, a može biti i sjajna antistres terapija za strpljive tipove. Pozor: ako ste nestrpljivi po prirodi i horoskopu, i sam pokušaj mogao bi se pretvoriti u izvor stresa. Provjereno.
DODATAK
Kad sam razmišljala kako vizualno predstaviti ovu slikovnicu, pala mi je na pamet jedna gospođica sa škaricama koju vjerno pratim na društvenim mrežama. Cella Anita Celić inspiraciju vuče iz prirode, radi raznim tehnikama, i radi čudesa sa škarama i papirom. Mada mi je odmah rekla da je njezina „estetika drukčija“ – aludirajući, sigurna sam, na neke granično kič-momente koje ova slikovnica nedvojbeno ima – složila je, a onda i fotkala nekoliko sjajnih dopunskih škaroreza. Cellu i sve divne stvari koje radi potražite na Facebook stranici.
Napisala: Anda Bukvić
Scenografija i fotografija: Cella Anita Celić
