Njušim dobru priču. Ulazim u klub koji izgleda poput suvremenih praških pivnica. Tamo me čeka jedna mlada cura koja mi kaže: sve što vidiš napravili smo sami… Upoznajte Lanu Ludvig i Ludvig & Ludvig
Sjećate se Vinyla? Prostora u Bogovićevoj koji je zamišljen kao mjesto za koncerte, predstave, razna događanja… gdje se provlači priča o pločama, glazbi, dobrom whiskeyju.
Nedavno su se potpuno preuredili prostor i promijenili koncept, a ovo je trebala biti priča o tom prostoru i toj velikoj promjeni…
Dogovaram se za sastanak i koračam prema Vinylu. Nekadašnja potpuno neugledna veža koje se zapravo ni ne sjećam kako je izgledala, jako mi plijeni pozornost.
Visoki stolovi, iza njih okviri s metalnom ogradom po kojoj se penje bršljan. Briga o proporcijama… Kvadratatići na žičanoj ogradi savršeno pristaju originalnom podu u veži koji kao da je zbog toga zasjao nekim svojim novim sjajem.
Penjem se u Vinyl i tamo me dočekuje Lana Ludvig, vlasnica tvrtke Ludvig & Ludvig. Dočekuje me sa širokim osmjehom i na mojih tisuću pitanja u sekundi skromno odgovara, mi smo to sve sami napravili.
Upitnici su mi iznad glave. Lana to prepoznaje i polako me uvodi u priču.
– Mi smo ti jedna čudna firma. Potpuno obiteljska. I radimo vrlo čudne stvari. Sve ove stvari koje ne znaš gdje bi i kome bi dao da ti izrade. Ovdje u Vinylu smo radili unutarnje uređenje, total dizajn i kompletnu izvedbu. Dakle, od koncepta, preko arhitekture i uređenja interijera do izvedbe kompletnog namještaja i svih detalja u prostoru. Lampe, stolice, stolove, separee, šank, metalne cijevi, dekorativne bačve… ukratko, sve što vidiš sve smo mi sami osmislili i nakon toga inhouse proizveli – nabraja mi Lana i primjećuje da ja imam sve više upitnika na glavi.
– Lana, ali kako? Za proizvodnju treba brdo ljudi, ogroman pogon, strojevi, iskustvo, a vidim da radite i s metalom, drvom, tekstilom, rasvjetom dakle još više različitih strojeva… Ne znam da li sam sve to uspjela izgovoriti…
– Ma, naša priča je posve čudna. Ja sam nekad radila u PR i marketinškoj agenciji i sanjala o tome kako ću imati svoju firmu i raditi kreativne stvari. Jednog dana sam se odlučila ostaviti posao i krenuti za svojim srcem. Kako sam dugo radila u agenciji znala sam da klijenti žele originalne stvari, ali da često sve zapne na izvedbi. Ili su stvari preskupe ili ih nema u Hrvatskoj ili ih nitko ne želi napraviti… Nakon jednog sastanka gdje smo klijentu predložili super zanimljiv projekt, klijent je rekao: super, ali tko će to izvesti i za koliko novaca? Ja sam reagirala: pa zar nemate vi neke majstore s kojima uvijek radite, pa im mi damo projekt? I onda sam shvatila gdje je niša… – prisjeća se Lana.
Nazvala je tatu tadašnjeg dečka, današnjeg muža i pitala ga jel on može pomoći?
– Moj svekar je čovjek koji sve zna popraviti i napraviti svojim rukama. Godinama je radio u industriji namještaja i jako se razumije u sve procese i poznaje puno kvalitetnih i radišnih ljudi koji su bili u istoj situaciji kao i on. Našli su se bez posla, a prepuni znanja i ideja. Kad sam mu pokazala što mi treba napraviti, on je rekao ma nema problema i da će on to sam napraviti. Začas smo dobili posao, a nakon toga uslijedili su još brojni drugi poslovi i projekti. Jednostavno, kada klijentima treba proizvesti nešto čudno i nestandardno, zovu nas – smije se Lana, objašnjavajući kako su se oni specijalizirali za tailor made projekte.
– Veliki klijent su nam Zagrebačka pivovara, Franck, Dalmacija Vino… ali radimo i za razne agencije i dizajnerske studije koje od nas traže izvedbu nekih nestandardnih stvari. Nama je svaki novi projekt izazov i nikad nema ponavljanja. Stalno razvijamo prototipove i proizvodimo unikatne stvari za pojedine projekte, evente, paviljone za festivale, 4D billboarde…
No, ono na što sam posebno ponosna je odnos prema poslu i divna atmosfera u našoj maloj tvornici ideja. Moja cijela obitelj je u tome, pa čak i suprug Luka koji je imao super posao i karijeru u osiguravajućem društvu. Svekar je glavni u proizvodnji, ja s arhitektom Mihaelom Pupekom u kreativi, suprug brine o financijama, moja mama nam šiva, a zaposlili smo još i puno drugih ljudi koji su rodbinski povezani i zbog čega je odgovornost prema poslu veća, a atmosfera neusporedivo bolja i opuštenija – priča mi Lana, prisjećajući se raznih dogodovština s montaža kada klijentima nije jasno tko je tu tko jer se gradilištem stalno čuje: ej mama, tata…
– Puno ljudi mi je reklo da smo ludi što smo svi dali otkaze i što smo svi sada u Ludvigu, ali zaista vjerujemo u našu priču i vidimo koliko je velika prednost kada odmah znaš koliko je nešto komplicirano za izvesti i u odmah znaš cijenu i kako nešto pojednostavit, pojeftiniti… Danas kada se jako puno toga outsourcea i često se događa da se dugo ne zna prava cijena proizvoda, pa zbog štednje pati kvaliteta. Kod nas to nije slučaj i zato smo konkurentni. Odmah razmišljamo o proizvodnji, cijenama, izvedbi, rokovima… Ja uvijek kažem da je u projektu uvijek šef kasa, a na nama je da smislimo kako će u kasi ostati što više novaca za svih i kako će vlasnik prostora kasnije na toj istoj kasi najviše zaraditi – priča Lana.
Gledam ju i baš sam sretna što ima toliko divnih, sposobnih mladih ljudi. Ljudi koji su zaista spremni iz ničeg napraviti nešto divno, a opet imati i obitelj, djecu i biti nekako normalni…
Lana Ludvig drago mi je da sam te upoznala i samo tako naprijed.
I da znam, nisam vam puno pričala o Vinylu, njihovom kućnom craft pivu Grif i još stotinu zanimljivih stvari, ali potpuno me začarala Lanina priča. Valjda je to tako u prostorima u kojima se osjećaš ugodno i opušteno.
Priču o Vinylu nadoknađujem s velikom fotogalerijom fotografa Tomislava Huhe.
