Postoji jedan dućan ispred kojeg mi srce brže zakuca. Čudnovat je to svijet bajki, mašte, kreativnosti i jedne divne žene koja ih stvara… Jasmina i lutkice
Njezine lutke male su dame koje se odijevaju bolje od većine žena koje sam ikada vidjela. Njezine lije, medvjedi, vrane i zmajevi nekako se s očima smiju i kao da ožive po noći kada dućan zatvori svoja vrata…
Dugo sam sanjala jedan sličan san, a to je bio da sam ostala zaključana u nekoj velikoj robnoj kući s igračkama i da su onda, kada se sve zatvorilo i kada su svi otišli, igračke oživjele i počele iskazivati svoj karakter.
Kada uđete u dućan Jasmina i lutkice Jasmine Kosanović u Petrinjskoj, čini vam se kao da ste ušli u taj san…
Mjesto je to gdje igračke žive neki svoj život, smiju se, zabavljaju, zezaju, prave važne, pomažu, tješe, varaju na kartama… i vjerojatno baš zbog toga i ovakva velika djeca poput nas obožavaju proći pored Jasmininog izloga.
– Najslađe mi je kada mi u dućan stigne obitelj – tata ogroman mrgud, žena lijepo sređena i razigrana djeca i kada odjednom vidim kako taj tata mrgud poprima neko drugo potpuno drugačije lice i da radosno djeci pokazuje životinje koje bi si on najradije kupio – priča mi Jasmina.
Ali tvoje igračke zapravo kao da i jesu za odrasle, odnosno za nas veću “djecu” koja barem nekim djelićem odbijamo odrasti.
– Pa je, puno ljudi ih kupuje više radi dekoracije, a manje radi igre. A mene često moj muž Božo zeza da ih ja radim za sebe, zato i jesu malo veće, lutke za velike cure – smijemo se.
Nakon toga u ruke uzimam jednu Rosu i tek tada primjećujem kako je zapravo puno veća od običnih lutki i da je zaista po proporcijama lutka za velike cure.
– Kako si ih uopće počela raditi? – pitam ju.
– Ja sam zapravo završila modni dizajn. No, kako je to posao koji iziskuje jako puno ulaganja i novaca za materijale tada sam, oko 2000. u kulturnom centru u Dubravi, počela raditi dječje kreativne radionice. Te zime radili smo drvene anđele s kojima smo ukrasili jedan bor u izlogu u Ilici. A onda je došla jedna gospođa i pitala me da li joj mogu napraviti 50 komada. I napravila sam joj… – prisjeća se Jasmina, dodajući kako bi za priču bilo odlično da nam sada otkrije tko je bila ta žena, ali ne želi, ne bi bilo fer, kaže…
– A onda je paralelno Grad započeo s adventskim štandovima u Margaretskoj i Petrićevoj na kojem su izlagali umjetnici i ja sam uzela jedan štand i počela prodavati drvene anđele s raznim haljinicama i krilima. Sjećam se, svaki dan sam se vraćala potpuno promrzla ali sretna, moji anđeli odlično su se prodavali – priča mi Jasmina i pokazuje te svoje prve rane radove.
– Ajme ne mogu vjerovat. Ja sam kupila dva ta tvoja anđela i poklonila ih svojim roditeljima za jedan davni Božić… Divni su bili ti štandovi u Petrićevoj i Margaretskoj, to su bila prava mala umjetnička djela, a ne ono što se danas prodaje po istim tim adventskim štandovima – nostalgično se prisjećam tih ranih početaka zagrebačkog Adventa i groznih šatora na glavnom zagrebačkom trgu.
– Od tada do danas puno se stvari promijenilo i ja sam potpuno promijenila izričaj. Moje lutke i životinje zapravo se iz godine u godinu mijenjaju… I na njih utječe vrijeme, moda, godišnja doba… – priča mi Jasmina.
Postoji li neka koju nisi željela prodati?
– Da, puno njih. Od nekih se baš teško razdvajam. Puno je truda i ljubavi utkano u njih, a pogotovo kada vidite da ih netko kupuje kome to zapravo ništa ne znači…
Htjela bih kupiti nekog medu za svoje sinove, govorim joj.
– Ne, neka si dođu sami izabrati. Pravi je medo onog kojeg sam izabereš i prepoznaš iz te gomile – priča mi.
I da, ima zaista to smisla, tek tada će ga zaista voljeti, čuvati i cijeniti.
I za kraj kući odlazim s jednom igračkom ali samo za mene. Nakon toliko godina mislim da sam dovoljno cool da mogu reći da je baš fora imati svog medu.