Gotova je još jedna O’snovina radionica. Ovog puta bili smo u ateljeu akademskog kipara Hrvoja Dumančića. Ovo je priča o stvaranju, dekoriranju, kiparstvu, nekim zaboravljenim emocijama i divnim ljudima koji vole iste stvari kao i ja
Stojimo i slušamo. “Govorili su mi da su moji motivi zastrijeli, pogrešni. Da sam potpuno profulao. Da umjetnici danas rade video instalacije, a da sam ja zapeo u nekom vremenu i (uz posprdan ton) radim konje.
Tijekom Akademije nisam nigdje izlagao jer sam se sramio svojih konja, a opet znao sam da je to ono što osjećam i da je jedino ispravno raditi ono u što vjeruješ i što osjećaš. Na nagovor prijatelja prijavio sam svoj diplomski rad u Francuskoj i… pobjedio – osvojio Grand prix.
I to za isti onaj isti diplomski rad za koji sam u Zagrebu dobio trojku. Imao sam 27 godina, kao potpuni outsider završio na naslovnici njihovih novina i tada se sve otvorilo i krenulo… ta moja veza s Francuskom traje i dalje…” priča nam Hrvoje Dumančić, akademski kipar koji nas je ugostio u svom ateljeu prošlog vikenda na O’kiparstvo radionici.
To su vam one divne O’snova radionice koje organiziramo moja prijateljica Ana Horvačić Debić i ja u svoje rijetko slobodno vrijeme. To su lifestyle radionice u kojima se uče neke divne zaboravljene stvari, u kojima se druži, smije, jede, pije, zabavlja, upoznaje neke nove, divne ljude i barem na kratko potpuno odmakne od stvarnosti.
I odmakli smo se. Potpuno. Uronili smo u Hrvojev svijet.
“Pitaju me zašto radim samo konje. Konji su iznimno snažna i izdržljiva bića, a istovremeno i senzibilna, inteligentna, osjećajna. Oni nas mogu naučiti kako uskladiti tu dihotomiju u sebi” – objašnjava nam Hrvoje na početku radionice na kojoj će ljudi koji većinom po prvi put hvataju glinu u ruke, nakon dva sata rade ovo…
Još uvijek sam fascinirana koliko su naši polaznici talentirani i divni ljudi kojima treba samo mali poticaj da naprave pravo malo umjetničko djelo.
“Trenutno preuređujum stan i htio sam kupiti Dumančićevog konja, a onda je na mail stigao vaš poziv da organizirate radionicu u njegovo ateljeu i tada sam shvatio da mogu imati jedinstvenu skulpturu – koja je produkt Dumančića i mene.
To je zaista bio znak.” – priča mi Hungry Mile koji je inače nakon naše radionice O’keramika upisao jednogodišnji tečaj keramike u Pučkom učilištu.
Divno je kada potakneš ljude da se počnu baviti sa stvarima koje uistinu žele…
Gledam ih kako divno rade, kako su utonuli u divan svijet umjetnosti i stvaralaštva.
Iz zvučnika se čuje glazba koju Hrvoje inače sluša dok radi skulpture, a atelje je samo blago dekoriran kako bi ostao što autentičniji.
“Jesi znala da su čempresi moja omiljena stabla? Obožavam ih”.
Naravno da nisam znala, ali to je još jedan od onih primjera kako s nekim ljudima klikneš i razumiješ, iako se zapravo poznaješ jako kratko.
Jako kratko se poznajem i s Tatjanom (inače vlasnicom onog predivnog stana u Teslinoj), a i relativno kratko s Ana Marijom Kurtelom s bloga Foozdarije, curama koje su uz Maju Danicu, Anu i mene postale dio O’snove.
Ana Marija i Ana bile su zadužene za kreiranje menija i O’bruncha koji je nakon radionice uslijedio u prostoru u kojem Hrvoje inače radi svoje kiparske radionice.
Ukusno, lijepo, prepuno okusa i emocija…
I nakon O’snovinog deserta Hrvojeve pečene jabuke, prema autohtonoj francuskoj recepturi.
I za dok gledate fotogaleriju s ove čarobne radionice prepune emocija i introspekcije, stisnite play na predivnu Coeur de pirate.
Uživajte u fotkama Maje Danice Pečanić i slobodno se prepustite nekim zaboravljenim trenucima…