Pantovčak, stara urbana vila, fenomenalan boho-chic interijer. Mirna Bučević, Dreamoholic, Maja Danica Pečanić i moj stari tekst iz Budi.in Chica koji otkriva neotkriveno…
Volim neke ljude, neke, kuće, neke fotografije, neke tekstove, neke prijelome… Ovdje se sve nekako spojilo. Zavirite u kuću mlade, zgodne i uspješne producentice Mirne Bučević i otkrijte čarobno mjesto gdje nastaju njezini divni Dreamoholic jastuci.
Pročitajte tekst koji je izašao u jednom starom proljetnom broju Budi.in Chica. Uživajte!
Pantovčak, vila od 220 kvadrata, fenomenalno uređen interijer, predivna djeca, uspješna mlada i jako zgodna žena s diplomom povjesničarke umjetnosti. Dobrodošli u svijet mlade i uspješne producentice Mirne Bučević koja stoji iza najljepših jastuka, popluna i ručno rađenih stvarčica za djecu brenda Dreamoholic.
I dok bi površno i puno predrasuda mogli ustvrditi: „ma joj lako njoj, ima sve“, a zlobnici zajedljivo prokomentirati: „sigurno je bogato udana, ima vojsku pomoćnica i hrpetinu slobodnog vremena (s obzirom da su njezine kreacije toliko precizno i fino napravljene, a stan savršeno uređen s probranim pomno odabranim detaljima)“, priča je zapravo malo drugačija. Zapravo, podosta drugačija.
Mirna vam je tip osobe koja jednostavno nikada ne sjedi besposlena. Posao producentice vrlo je dinamičan i iziskuje savršenu organiziranost i sposobnost usklađivanja svog i tuđeg vremena, mjesta i gomile ljudi te opreme. Vječno na telefonu, mailu, u nekom dogovoru, na sastancima i snimanjima, Mirnina je svakodnevica. Njezin posao često ne pita za radno vrijeme, vikende, praznike, pa je još i teže uskladiti obiteljski i privatan život, kao i posao u Dreamoholicu, vlastitom hobby-biznisu. Ali ona to uspijeva i zapravo savršeno.
Trudim se da nemam praznog hoda, tako da ponekad šivam na parkiralištu dok čekam djecu da dođu s treninga, navečer dok svi gledaju film, ja sjedim zajedno s njima, ali vezem – otkriva nam Mirna Bučević svoj recept kako stigne imati dva vrlo zahtjevna posla te veliku obitelj, te istovremeno biti savršeno sređena, modno osviještena, uvijek u trendu i imati uza sve to uistinu savršeno uređen dom. Po našem mišljenju, jedan od najljepših u Zagrebu.
Da ste me prije 10 godina pitali, kakav želim stan, bio bi to moderno uređen bijeli stan sa ikoničkim masterpiecevima dizajna. Ukratko, kako ja to volim reći, Themelia style stan. I kada smo kretali u adaptaciju ovog stana, još uvijek sam takvu sliku stana imala u glavi, a onda su se promijenile okolnosti i zbog obiteljske situacije trebalo je hitno odustati od tog sna i snaći se s onim što imaš i od toga napraviti najbolje što se može u tom trenutku – ispričala je Mirna Bučević koja je skupila najbolje komade iz starog stana, podruma, stare kuće, obiteljske arhive i krenula u uređenje stana.
– Kuća je zahtijevala potpunu adaptaciju s obzirom da je vila iz 1926. godine te da od kasnih 60-ih nije bila adaptirana, a s dokumentacijom mi je pomogla prijateljica arhitektica Ana Mažuran. Izvorni tlocrt bio je potpuno u suprotnosti današnjem. Nekada davno, to je bila u pravom smislu riječi urbana vila s dva stana, od kojeg je jedan bio reprezentativan, a drugi manji, znatno niži, pretpostavljam za poslugu. Od 60-ih godina, od kada je vila u obiteljskom vlasništvu, u gornjem stanu su živjeli moji baka i djed, a u donjem dijelu je djed imao svoju radionu i obrt. S obzirom da je teren kos i da visina prostora sugerira tu raspodjelu, mi smo se odlučili da reprezentativni dnevni dio doma bude u gornjem dijelu kuće, a da su u donjem spavaće sobe, kupaonice i moj raj za šivanje – objasnila je Mirna, provodeći nas kroz svoj predivno uređen dom u kojem nama izgleda kao da je godinama sanjan baš takav kakav jest, a ne da su se mnoge stvari u njemu dogodile slučajno.
Puno je slučajnosti u mom životu, primjerice sa šivanjem sam se počela baviti tek prije sedam godina i to zato što sam starijem sinu htjela sašiti nešto da ima za uspomenu od mene. Tada sam kupila jednu knjigu, a od svoje mame uzela staru, a gotovo nikad korištenu mašinu i krenula u samouko učenje. Nakon nekog vremena zamolila sam svoju krojačicu da mi pokaže neke trikove na mašini i to je to, sve ostalo sam naučila sama i to uz puno strpljenja i vremena, parajući šavove onoliko dugo koliko je potrebno da ispadnu savršeni. Takva sam jednostavno po prirodi, uporna i veliki perfekcionist. Često to i nije dobro i idem na svoju štetu. Nešto što netko drugi zbrza u 20 minuta, ja radim tri sata, a naravno da taj trud ne možeš naplatiti, ali zato mi i Dreamoholic nije jedini posao, nego hobi koji me u prvom redu opušta, ispunjava i eventualno puni frižider – smije se Mirna, objašnjavajući kako su ljudi slučajno doznali za nju i to preko preporuke, prijatelji od prijatelja, a da je svoj obrt otvorila i napravila Facebook stranicu u trenutku kada je izgubila posao.
Jednog dana samo su nam rekli, sutra ne morate dolaziti. Znate koji je to šok. Srećom znam šivati i znala sam da nećemo biti gladni, dok ne nađem posao, što je na svu sreću bilo brzo. Tada sam naučila da u životu uvijek treba imati neki backup. Zato vjerojatno ne želim od Dreamoholica napraviti pravi biznis koji bi značio zapošljavanje krojačice, ozbiljnije ulaganje u promociju, marketing, širenje tržišta…
Slična priča je i s mojim stanom. Puno toga se u njemu dogodilo posve slučajno. Primjerice, stol za blagovanje koji je godinama kisnuo na terasi, uzela sam da bude privremeno rješenje, a tu je ostao već godinama. U to vrijeme nisam imala novaca ni za sofu kakvu sam željela, a iz prošlog stana imala sam madrac viška, pa su mi prijateljica kiparica Andreja Hotko Pavić i njezin suprug od paleta i tog madraca napravili ovu sofu za koju me svi uvijek pitaju i dive joj se. Sjećam se vremena i kada sam na podu umjesto parketa imala tapison s nekog eventa, a puno namještaja je restaurirano i dospjelo u moj dom iz različitih priča: nešto s putovanja, nešto iz antikviteta, s Britanca, obiteljskog podruma, s interneta, brendiranih dućana… – priča nam Mirna koja uistinu ima oko za dobre komade namještaja i dekorativne sitnice.
Nitko od obitelji mi se ne bavi ničim sličnim, a ljubav prema umjetnosti možda sam pokupila od djedovog brata slikara Josipa Račića. I u pravu ste, uistinu volim lijepe stvari. I uživam u njihovom pronalasku. Kod mene vam takoreći nema dvije iste šalice, a na svoju kolekciju čajnika sam uistinu ponosna, makar sam zapravo tip osobe koji puno više voli kavu od čaja. Često kupujem razne sitnice koje mi se svide i zapravo malokad sam pogriješila, jednostavno u ovom stanu štogod stavili nekako paše. Dosta toga kupujem i preko interneta i to od brojnih svjetskih dizajnera i hand made umjetnika čiji rad uistinu obožavam – priča mlada producentica, otkrivši nam da iako kuhinja izgleda predivno i impozantno te je najskuplji dio stana, da joj je najdraže provoditi vrijeme u dnevnom boravku.
Obožavam kada smo svi kod kuće i kada se svi stisnemo ondje na sofi i oko nje. A kod nas vam zna biti vrlo veselo jer često kod nas navrate i prijatelji. Zato je lijepo imati kuću jer uvijek imaš mjesta, i za tim sam patila dok smo nekad živjeli u stanu, no opet kada vidiš račune za grijanje, rado bi se opet vratila u stan od 70 kvadrata – smije se Mirna, još jednom potvrdivši onu staru poslovicu da za ukus nisu potrebni novci. Njega jednostavno imaš ili nemaš. A neki se zaista rode s njim. I to na najjače.
Tekst je objavljen u proljetnom broju magazina Budi.in Chic