‘Oni su mali, ali su veliki. Hoću reći nisu više mali, ali su dovoljno veliki da ne budu mali…’ I zato im treba divan prostor. Vodim vas u jedan takav. Mošćenička draga – Vrtić Grobnički tići
Vjerujem da se svi sjećamo dana kada smo prvi put svoje dijete odveli u vrtić. Mnogi se sjećaju i svog prvog dana u vrtiću. Ja se dobro sjećam i jednog i drugog. Jučer smo evo prvi put ostavili svoje klince u vrtiću. Malo suza, malo čvrstog zagrljaja, ali evo prvi dan smo pregrmili i bolje nego što sam očekivala…
Možda zato što sam ja potajno zaljubljena u vrtiće. Obožavam te male stolove, stolice, male wc-e, sve malo i slatko, prilagođeno dječjem svijetu kreativnosti i mašte.
Sjećam se, ja sam jedna od onih koji su imali tu sreću da sam išla u sasvim nov, lijep, moderan, svijetao vrtić. Bila sam toliko sretna i osjećala se privilegirano što je moj vrtić tako lijep i nov i nekako vjerujem da mi je zbog toga bilo lakše se prilagoditi i zavoljeti ga.
Vjerujem da se tako osjećaju i djeca iz nedavno otvorenog vrtića ‘Grobnički tići’ u Mošćeničkoj Dragi, kojeg su projektirali arhitekti, ali i roditelji Leora Dražul i Siniša Glušica iz studija Dg arhitekti.
– Jako nam je pomoglo to što smo i sami roditelji koji su donedavno imali djecu vrtićke dobi, tako da smo pri projektiranju vodili računa ne samo o stručnom, arhitektonsko dijelu i stvarima koje su definirane pravilnicima, nego i o onom praktičnom, psihološkom dijelu kojeg znaš tek nakon vlastitog iskustva i godina razgovora s tetama i drugim roditeljima. Vjerujem da je zato ovaj vrtić puno bolji, nego što bi bio da smo ga projektirali bez tog važnog iskustva – priča arhitektica Leora Dražul, inače mama dviju blizanki koje su ponekad također svojim roditeljima arhitektima bile male savjetnice.
– Dječji vrtić u Mošćeničkoj Dragi smjestio se u neposrednoj blizini centra mjesta, pored obiteljskih kuća, okužen prirodom i dovoljno dizlociran od glavne prometnice. Postire se na 400 četvornih metara i može primiti 50-ak djece, u tri odgojne skupine, jednoj jasličkoj i dvije vrtićke. Sve odgojne skupine okrenute su prema jugu i imaju otvoreni vanjski prostor sa svojim malim vrtom i pergolom koja će idućeg proljeća narasti i djeci osigurati prirodan hlad. Svaka skupina ima veliku prostranu sobu, prostor za jelo, prostore za igranje, svoju kupaonicu koja je napravljena kao mala kućica kako bi djeci bila privlačnija te kako bi s veseljem u nju odlazili prati ruke. Ima jako puno svjetla, puno zavjesa s kojima se mogu sakriti od sunca i možda najvažnije, sve je vrlo pregledno i vidljivo – priča Siniša Glušica, arhitekt te tata dviju blizanki, onih malih savjetnica.
I zaista, razgledavam vrtić i sve je vrlo jasno, praktično, lako za snalaženje.
U vrtić se ulazi u blizini male porte, desno su jaslice, a zatim i sve vrtićke skupine. Ispred malih “učionica i igraonica” su male garderobe i sandučići za roditelje, a s druge strane su ambulanta, uredski prostori, kuhinja, kotlovnica, praonica i spremište. Tu je i dvorana, ali i prostor za lako širenje vrtića ako bude zatrebalo.
– Vrtić je otvoren na proljeće, a ovo im je prva prava sezona. Koliko čujem, jako puno roditelja preselilo je svoju djecu u ovaj novi, bliži vrtić. I mi bi sigurno da su naše te dobi. Bilo bi baš zanimljivo da nam u djeca idu u taj vrtić – pričaju mi Leora i Siniša, koji su se nedavno preselili iz Rijeke u Mošćenice.
– Ja sam odgojena u Mošćenicama i imala sam slobodno, sretno djetinjstvo. Svugdje sam se osjećala sigurno i slobodno i to želim i svojoj djeci. Želim da same svugdje mogu ići pješice, da znaju sve susjede, da su ljudi prema njima otvoreni, iskreni i da se živi malo sporije, normalnije, u dodiru s prirodom. Zato smo se preselili i cure uistinu uživaju u toj novoj bezbrižnosti i slobodi – priča Leora koja se jako raduje i svom novom vrtu ispred kuće.
– U svim svojim projektima pazim na zelenilo. Ovdje smo posadili biljke koje će se do sljedećeg ljeta lijepo razrasti, davati hlad, a neće biti previše zahtjevne. Zimi će im otpadati lisće tako da pergola neće zaklanjati zimsko sunce, a ljeti će lišće narasti i omogućavati prirodan hlad – priča arhitektica, navodeći još desetke stvari o kojima su razmišljali…
– Vrlo je važno da je vrtić pregledan i da se u njemu djeca snalaze, a jednako tako da je djeci poticajan, zanimljiv, a opet dovoljno siguran da tete u svakom trenutku znaju gdje je koje dijete – pričaju arhitekti.
Važno je da imaju otvoreni natkriveni prostor, prostor sa tendom, park s penjalicama gdje se igraju s djecom iz drugih skupina, a opet da je sve sigurno, mirno, lijepo, zanimljivo, poticajno…
I da, puno toga je u vrtiću važno i nekako vjerujem da djeca već u toj dobi stječu pojam o dobroj i lošoj arhitekturi, odnosno o ugodnim i neugodnim prostorima. Da puno ne duljim, sretno i danas svima u vrtiću i školi.
Evo i galerije…
