Na ovom mjestu sredinom 19. stoljeća praktički je započeo hrvatski turizam, a Opatija je otvorila prvo gradsko kupalište s kabinama za presvlačenje. Kultna Angiolina nakon dugih 28 godina ponovno se otvorila. Bila sam ondje…
Nekada se išlo na kupanje u haljinama i toaletama, presvlačilo se u posebnim kabinama, a u moru se kupalo u kupaćim kostimima, praktički odijelima koji su puno više sakrivali, nego otkrivali. I naravno, šeširi, suncobrani i bademantili bili su dio obavezne opreme. I tako je to trajalo godinama od 1884., pa tijekom cijelog 20-og stoljeća, pa sve do 1989. godine.
Zašto 1989.? Tada je izgorila Angiolina. Jedno od prvih kupališta u Hrvatskoj, preteča hrvatskog turizma, kupalište kojeg je riječki patricij Iginij Scarpa dao napraviti u centru Opatije i nazvao ga po svojoj pokojnoj ženi i majci svoga sina – Angiolini. Onoj istoj obožavanoj, neprežaljenoj ženi po kojoj Opatija nosi nazive još nekoliko velikih gradskih znamenitosti – vila Angiolina, čaroban Angiolinin park… Sve ono po čemu je Opatija zapravo poznata.
A poznata je i po nostalgiji, nekim davnim, navodno jako bajnim vremenima kada je bila poprište svjetskog jet seta, mali Cannes, Monte Carlo, Nica, Azurna obala u koju su dolazili Grace Kelly, Isidora Duncan, Jesenjin, Čehov, Einstein, Agatha Christie…
I da, život je uvijek čudan. Čovjek koji sanja baš taj san da Opatiji vrati mondenost, modernost, sjaj, pravi svjetski jet set je Zoran Maržić, vlasnik Angioline, Lida i Bevande, čovjek s kojim sam prije 6-7 godina bila upravo u Cannesu i Azurnoj obali na Mipimu, svjetskom sajmu najvećih investicija. Tada još nisu postojali svi ti njegovi objekti koji polako, ali sigurno transformiraju Opatiju u nešto modernije, mondenije, napokon nešto za mlađe. Za one s 30, novih 20.
Nisam tip koji voli presice i premijere, to već sigurno znate. Zato sam otišla u Angiolinu, sama, onako normalno, obiteljski i u miru doživjela prostor, razgledala, popila kavu s arhitektima, s Leorom Dražul i Sinišom Glušicom, također jednom arhitektonskom obitelji.
– U zadnje vrijeme često imamo ovakve zadatke. Napraviti nešto što može funkcionirati i za jutarnju kavu i za popodnevni snack, navečer do kasno u noć. Veliki je to izazov jer moraš pomiriti stvari koje se suprotstavljaju i s bojama, materijalima, teksturama, napraviti tisuće kompromisa. A dodatni izazov je bilo to što je zapravo ovo kupalište čiju smo vanjštinu morali replicirati jer je to bio dio konzervatorskih zahtjeva – objasnila je arhitektica Leora Dražul, koja sa suprugom Sinišom Glušicom ima jedan od možda najzanimljivijih arhitektonskih ureda. Btw jučer sam vam pokazala jedan njihov nedavno dovršen projekt u Opatiji – bazen Grand hotela Adriatic, uskoro planiram još jedan… No, vratimo se u Angiolinu.
– Staro kupalište izgorilo je u velikom požaru 1989. godine i Opatija je godinama tražila rješenje što napraviti s tim prostorom, u strogom centru grada. Jasno je bilo odmah da građanima, a ni turistima više ne treba objekt sa 160 kabina za presvlačenje prije odlaska na more, za što je drveni, izgorjeli dio kupališta služio. Zato smo mi zadržavši izvorni oblik kupališta, te našom ponešto suvremenijom reinterpretacijom, objektu prenamijenili funkciju i osmislili ga kao multifunkcionalan prostor, odnosno kupalište 21. stoljeća – ispričao je arhitekt Siniša Glušica.
A kako to obično izgleda?
Probudiš se u 10, odeš na kavu, baciš se u more, odeš u kafić, negdje u duboki hlad, po mogućnosti u neki separe da imaš što manju refleksiju na smartphonu i što više privatnosti.
Onda nešto pojedeš, pa kreneš piti malo koktele, pa onda dođu neki frendovi i naravno opet nastavljate s koktelima, upoznajete neke nove ljude, pa se opet baciš u more, pa u onda u nekom trenutku skužiš da je već večer i da je glupo da si cijeli dan u istoj odjeći… pa zato odeš u butik Elfsa, po neku novu odjeću…
… ali brzo nastavljaš u istom tonu – pjenušci, kokteli, muzika, ples… I ne znaš ni kako, ali već se nalaziš u Gentlemen’s shopu…
…pa u Nero Ink-u, tatoo shopu Kristine Šalinović i tetoviraš si slovo A – kao Angiolina…
Ne preostaje ti ništa drugo nego da dočekaš jutro uz kapljice vode na krovnoj terasi i uživaš u izlasku sunca s nezaboravnim pogledom na Liburniju, Kvarner, otoke.
Odmaštala sam si malo. Ali da, tako je to otprilike zamišljeno, bar što se tiče svih sadržaja koji se nalaze u Angiolini.
Maštam i zapravo mi je na trenutke jako žao što nemam opet 20 da mogu tako bezbrižno provoditi ljeto…
Ajmo zajedno uživati u fotkama i maštati.
I da, bitna informacija – ovog ljeta onaj kupališni dio zapravo je najmanje atraktivan i većina atrakcija događa se u interijeru objekta. Ali psst za iduću godinu priprema se spektakl. Jedva čekamo.
