Mnogi ga znaju kao čovjeka koji radi čarobne interijere i vile za odmor u Istri, neki ga znaju i po organizaciji i dizajnu Severininog vjenčanja, a samo rijetki kao gastronoma, iako je njegova najveća strast upravo kuhanje. Bili smo kod njega u selu Radetići… Kuhamo s Borisom
Moraš doći u Radetiće, ja ću ti spremiti kulinarski doživljaj. I nije puno trebalo da se fotograf Borko Vukosav i ja zaputimo u Radetiće, u rodno mjesto Borisa Ružića koji je upravo u svom selu s obitelji napravio tri kuće za odmor. Villa B1, B2 i B3.
Od tih kuća sve je krenulo. Jednu od njih pokazala sam vam jučer i obećala da ću vam danas ispričati cijelu priču o tom našem malom putovanju.
Parkirali smo se ispred, dočekao nas je njegov Volvo u kojem vječito nosi razne stvari i četiri kokoši na ogradi.
– Brzo dođi, moramo ubrati salatu – kratak zagrljaj i već me vodi iza kuće u maslinik, vinograd, vrt u kojem njegovi roditelji i danas uzgajaju voće, povrće.
Ljeto je, vruće, upoznaje me s roditeljima – Benitom i Anitom te bratom Draganom. Svi su u poslu, širokog osmjeha i pravih težaških, vrijednih ruku… Odmah shvaćam da su radišna obitelj koja je uvijek u poslu, pokretu.
Dok razgledavamo i maslinik i teren za idući projekt ville B4 ja ispaljujem “Boris, ti ne možeš stati jel’ tako? Tebi je dosadno kad ništa ne radiš?”
On se smije i kaže:
– A ti me tako čitaš. Ti točno sve uvijek odmah skužiš – smije se i zeza me, makar uvijek u šali ima…
– Boba, to ti je alkemija. Ti i ja smo slični, vidimo lijepo i dobro u ljudima. Dobro se dobrim vraća. Ljubav se ljubavlju vraća – smije se i dodaje kako ne zna zašto, ali njemu se u životu uvijek sve nekako lako ide, stvari se uvijek slažu jedna uz drugu, događa se sve što se treba dogoditi… zakon svemira, kaže.
– Pa zato što si ti pozitivac i učinio tolike ljude u životu sretnima. Jel’ ti znaš koliko si ti parova u životu učinio sretnim i napravio im najposebniji dan u životu. Tolike mladenke, majke, bake si razveselio… a znaš kako je to teško i zahtjevno i koliko tada emocije rade. Ti si s tim vjenčanjima ispekao zanat i naučio pročitati ljude u trenu i za njih u samo jednom danu naučio napraviti čarobnu bajkovitu kulisu koju će pamtiti cijeloga života. Zato te mnogi i vole, zato imaju povjerenje u tebe, zato si se, vjerojatno toliko i vizualno izvještio da u trenu kad uđeš u neki prostor odmah znaš što treba napraviti da se pretvori u vilu predivnog ugođaja – pričam mu.
– Nikad o tome nisam razmišljao, ali da, opet me čitaš i vjerojatno imaš pravo – kaže Boris kojega sam i ja upoznala prije gotovo deset godina kada je radio moje vjenčanje.
– Ti si tada iza sebe imao par velikih celebrity vjenčanja – Tonija Cetinskog i Ivanu Nobilo te mnogo drugih ako se dobro sjećam, a ja nisam htjela ništa tako glamurozno, nego nešto jednostavno, decentno, pomalo asketski, a opet neobično… I ti si me odmah skužio, makar sam pričala kontradikcije.
– Da, i bilo je stvarno divno, možda najljepše vjenčanje koje sam radio u Paladnjakima. Znaš, iduće godine nam je godišnjica i moramo ponovit – smije se Boris koji zapravo više ne radi vjenčanja, nego samo neka iznimna koja su u prepuštena u potpunosti samo njegovim vizijama.
– Zadnje veliko vjenčanje koje je Boris organizirao i dizajnirao bilo je Severinino. Prvo u Balama, a poslije u Beogradu. U Balama je bilo lijepo, čarobno, intimno, čista infuzija ljubavi, ali u Beogradu mi je to bio najveći projekt kojem sam dao maksimalnu ljubav. Na skoro mjesec dana sam preselio cijeli svoj ured u Beograd. To je najmanje što bi mogao napraviti za Severinu i Igora, takvu ljubav susreću samo rijetki koji znaju voljeti ne samo sebe već i cijeli svijet, rijetko, zaista, susrećem takve energije, a svi se mi s nekim razlogom spajamo… Nama su bili dovoljne misli da komuniciramo zakonom ljubavi, takva čarolija se je i dogodila, ponosan sam na svo povjerenje koje mi je prepustila Severina i od takvih kraljica poput nje čovjek može puno naučiti, kako bezuvjetno voljeti… jer dobro se dobrim vraća… emocija je pokretač svega ovisno što u životu želiš, a ja sam je ponajviše usmjerio u estetiku svog života, tako i okoline u kojoj djelujem – nadahnuto će Boris, a onda prekida i kaže:
– Ajde dođi, idemo kuhati. Napravit ćemo rižoto sa šparugama. Ajde dođi čistiti šparuge – odmah me uposlio.
– Nisi valjda ti kao one dosadne domaćice koje rižu stave kuhati u vodu. Jel znaš da kad staviš rižu tava mora biti topla i da se riža ne miješa, nego prevrće po tavi, sve dok ne počne suškati kao pijesak. Evo ti, probaj – daje mi tavu u ruke, tešku, pravu profesionalnu.
– Pa šta ti je, ovo je teško, ne mogu ti ja to ni uhvatiti u ruku – odmah gunđam.
Objašnjava mi odmah da je pravo profi suđe uvijek teško i da on može kuhati jedino s tim i to na plinu, da mrzi indukcijske ploče i da je pravi feeling kuhanje na vatri, nema do toga, govori.
– Neka viša sila ili jednostavnije gen me predodredio za ovaj put. Od djetinjstva, ako pratimo vremensku crtu mog životnog puta, sa svojom svestranošću i kreativnošću obilježavao sam svaku dekadu svog života kao dizajner i to bio ja dizajner/kuhar, event dizajner, dizajner cvijeća ili dizajner interijera i eksterijera – najbitnije od svega je da sam se uvijek trudio biti najbolji. Ali puno sam imao i sreće. Već na početku svog rada imao sam najveću sreću, naletio sam na Sonju Perić, vlasnicu poznatog hotela/restorana Valsabbion u Puli, damu koja je pokrenula suvremene gastrotendencije još prije 20+ godina i stvorila istarski hram gastronomije i kulture doživljaja hrane i vina. Ona je prepoznala u meni strast i hrabrost za stvaranjem i poslala me u školu kod Ferrana Adrije u slavni El Bulli. Sjećam se, kada smo nas dvoje otišli kod njega u Španjolsku, meni se otvorio cijeli svemir. Tada sam shvatio da ništa do tada nisam zapravo znao o namirnicama, okusima, esencijama, da je kuhanje zapravo kemija, prava alkemija i pretvaranje stvari u zlato. Malo mi je vremena trebalo da uđem u njegovu podsvijest i shvatim glavnu filozofiju života „iz praha smo nastali i u prah ćemo se pretvoriti” – priča s ushićenjem Boris, istarski alkemičar, kako se sam često naziva i hashtaga na društvenim mrežama.
– Ajde, dosta priče, idemo sad jest – prekida me i u par poteza dekorira stol koji izgleda kao da je izašao sa stranica Elle Decoration Italy – moglo bi pisati villa Toscana.
Pričamo, uživamo, fotkamo i u goste nam dolaze modni dizajner Teo Perić i Lili i Marino Rigo, par čiji ste stan u Rovinju nedavno mogli vidjeti na Dblogu.
I čikule-ćakule, nazdravljanja i došla je večer.
Za početak, bruschette zamotane u škarnicl kako bi što dulje ostale tople i dvije vrste mediteranskog pesta. Odlična fora, moram to zapamtiti.
I kreće gastro BR dekadencija… jer kako kaže Boris, ljubav dolazi kroz želudac. Evo glavnih, sastojaka…
Meni, dakle, gotovo potpuno riblji. Vjerojatno već znate da nisam previše zainteresirana za kuhanje i da puno više volim jesti i stilizirati nego kuhati, zato se neću ni truditi prepričavati vam recepte, nego samo okuse i stajling… Evo stajlinga i okusa koji me oduševio.
Sirovi škamp s limunovom jezgrom, maslinovim uljem i soli. Sve naravno, u malim epruvetama, kao pravi alkemičar.
Onda dalje, moj okusni favorit – juha od svih ovih divnih sastojaka…
Eksplozija okusa, mirisa… Savršeno, kao da jedem esenciju mora.
No, ajmo malo presjeći s nečim kontinentalnijim, s gljivama i palentom…
Pa onda opet onda riba, tuna u sezamu…
I kada već odustanete jer ste presiti, opet vas očara s jednostavnošću i ipak odlučite probati… Skuta s medom, jagodama i mentom. Lagana i očaravajuća kombinacija, isprobajte svakako.
– Daj Boris, ajde malo sjedni s nama. Odmori malo – zovemo ga.
– Ti nemaš pojma koliko sam ja sretan čovjek i koliko mi je drago da ste danas ovdje samnom – priča i priprema još jedno iznenađenje. Aromatiziranu vodu koja nas je svih dočekala u sobi prije spavanja.
Ja sam to jutro pila vodu s laticama ruže, Borko s ocijeđenim citrusima, Lili i Marino vodu s limunom i mentom.
Zaista je neprocjenjivo iskustvo probudit se s vodom s okusom ruže iz organskog vrta… Zaista kraljevski tretman… Borise, hvala ti na tome.
Ali, zapravo tu je i ta poanta. Jučer sam vam rekla da je ova kuća BR2 vila koja u Istri ima najviše bookinga i najviše gostiju koji se godinama zadovoljni vraćaju. Puno je tu razloga… Puno sitnica koje čine razliku.
Kad otvoriš ormar s tanjurima, ormar miriše na neke fine začine. Kada legneš u krevet dočekaju te fine lanene plahte na koju bi htio imati kod kuće, kada otvoriš prozor vidiš predivne vinograde, maslinike, ljude kako rade, žive, trude se…
Sve baš sve izgleda tako autentično i čarobno. Kao da ti je netko dopustio da uđeš u njegov svijet. U njegov film, u njegovu maštu…
Btw jeste znali da je Boris zapravo htio biti redatelj? Btw nastavak te priče uskoro slijedi…
I za kraj, umjesto da stavim galeriju s fotografijama s ovog druženja, pozivam vas da pogledate cijelu kuću i fotospecijal Borka Vukosava od 226 slika.
