Oboje su iz Istre i prijatelji su iz djetinjstva. Jedan od njih je arhitekt, a drugi je na svojoj djedovini poželio napraviti vikendicu. Naravno da mu je to radio frend i da mu je dao otvorene ruke. Arhitekt Emil Jurcan i priča o kući nominiranoj za nagradu Drago Galić
Postoji teorija da su Istrijani od svog osrednjeg vina i prosječnog maslinovog ulja napravili svjetski brend. Kao i što su od pašte i tartufa napravili ozbiljnu gastro scenu. Neki bi rekli, nije to samo teorija. S obzirom da sam desecima generacija Istrijanka, a i da postoji ona teorija da Židovi mogu pričati viceve o Židovima, možda se s time mogu i složiti i reći pa da! I to zato što su Istrijani vrijedni, domišljati ljudi koje su godine siromaštva i neimaštine primorale na inovativnost.
Istra nekad i Istra danas dva su potpuno različita pojma. Na jednom imanju u kućici od 50-ak kvadrata živjele su cijele obitelji – baba, did, roditelji i 7-8 djece, a odmah do, u tom istom “kortu” i blago – kokoši, krave, svinje, tko je što i koliko je imao.
Škrta zemlja, bura, kamen, raštrkana sela s nekoliko skromnih grupiranih kuća… sve se to odrazilo na lokalnu krajnje jednostavnu arhitekturu lišenu bilo kakve dekorativnosti. Kamen zato što ga je bilo u obilju, mali prozori i škure jer su se štitili od bure zimi i od sunca ljeti.
Takvu Istru ja volim i takve ljude. Jednostavne, vrijedne, radišne, poštene…
Zato mi se valjda i sviđa stancija Brčevac, projekt pulskog arhitekta Emila Jurcana koji je nominiran za nagradu Drago Galić Udruženja hrvatskih arhitekata u kategoriji stambena arhitektura. Riječ je, naime, o kući koja je napravljena za arhitektovog prijatelja, mog vršnjaka, koji vjerojatno baš kao i ja voli tu izvornu Istru i kojoj se nekada u životu planira i vratiti.
– Investitor je moj prijatelj Petar. Kada je naslijedio ovu stanciju i htio ju urediti, odmah je rekao da želi da mu je ja napravim, da mi daje otvorene ruke i limitiran budžet. S obzirom da smo prijatelji još iz srednje škole i da smo si i danas stvarno super, kuću smo projektirali puno duže i intenzivnije nego što bi to bio slučaj da se radi o komercijalanom projektu. Jednostavno smo izvrtili stotinu mogućnosti, ideja i napravili kuću, odnosno vikendicu koja paše baš njemu i njegovom načinu korištenja – ispričao je Emil Jurcan, objasnivši kako je riječ o stanciji s nekoliko objekata s kraja 19. stoljeća koja je bila u zapuštenom stanju te ju je trebalo temeljito obnoviti.
– Parcela je ogromna, 50×50 metara, potpuno je pravokutnog oblika poput rimske Centurije. Na njoj je davno, nekadašnji anonimni graditelj stvorio gotovo renesansni tlocrt palače – simetričan, proporcionalan, apstraktan i omeđen visokim zidom. Imanje se nalazi usred šume, do nje se dolazi bijelim putem i nekada je to bila prava stancija – odnosno kuća usred ničeg u kojoj je živjela jedna obitelj sa svojim životinjama i vrtom. Jedan samoodrživi organizam. I danas je kuća usred ničeg i jedva smo do nje doveli struju. Vodu je bilo nemoguće i preskupo dovesti, pa smo smislili sistem prikupljanja kišnice i cisterne kako bi ju približili 20, ako ne 21. stoljeću – rekao je arhitekt, objasnivši kako je glavna kuća, a posebice štale bile iznimno derutne te je kompletna adaptacija, dogradnja i uređenje trebalo stati u budžet od 200.000 eura.
– U taj novac ubrajamo sve, od kuće, kompletne opreme, interijera do uređenja okoliša i obodnog zida. Bivše štale bile su premale visine i njih smo nadogradili sa staklenom opnom te na taj način sačuvali izvorni izgled, ali smo svemu dali suvremeniji karakter, bez težnji da radimo faksimile povijesti. U starim štalama sada su spavaće sobe, kupaonica i s druge strane kuhinja, a u staroj kući je veliki dnevni prostor s blagovaonicom i galerijom idealan za druženja, relaksaciju, odmor… – ispričao je Emil Jurcan, objasnivši kako je kuća napravljena s idejom da bude prijateljeva vikendica kada iz Zagreba dođe u Istru, no da ju je zbog kredita počeo iznajmljivati.
– Sve u toj kući, pa i namještaj je custom made, a rasvjetu je radio prijatelji iz dizajnerskog studija Propeler iz Novog Sada, gdje je kuća već i osvojila nagradu za najbolju arhitekturu na natječaju za mlade arhitekte. To sigurno nije tipična kuća u Istri za najam kakvu tipični turisti žele. Ona nema ni bazen i stotinu stvari koje treba imati radi kategorizacije. No, zapravo to je jedna kuća koja spaja staro i novo i u kojoj je svima ugodno boraviti – ispričao je Emil Jurcan, 35-godišnji arhitekt danas predsjednik Društva arhitekata Istre kojega sam upoznala prije desetak godina kao aktivista i pokretača Pulske grupe i Inicijative za Muzil.
Slušam ga danas i prisjećam se s koliko mi je žara pričao o svojim razlozima povrtaka u Pulu, o svom aktivizmu, akcijama, projektima na kojim planira raditi… On i njegovi prijatelji puno su važnih tema pokrenuli, neke projekte vratili na doradu, zaustavili, neke i pokrenuli… i možda najvažnije, odbili su šutjeti.
I kako je u Puli? Meni se čini da se baš puno toga gradi… Smije mi se i kaže:
– Znaš, ti prerijetko dolaziš u Pulu pa ti se čini da se puno toga događa… Ali da sretni smo što se gradi nova bolnica, novi studentski kampus i Trg kralja Tomislava, a i ja sam nekako optimist i reći ću da se stvari polako pokreću – kaže Emil.
No, pustimo naše pulske ćakulice… Evo kako to sve vidi Emilova supruga, također arhitektica Edna Jurcan (Strenja).
