Studirala je kineski, živjela u Kini, a danas radi predivnu keramiku i porculan te ima jedan od najposebnijih dućana u Beogradu. Upoznajte Bojanu Brkić i njezin brend Re:Art
Volite ručnorađenu keramiku i porculan? Onda sigurno znate za Re:art. No, tko točno stoji iza tog brenda? Bojana i Rade, nedavno su bili u Zagrebu, a mi smo iskoristili smo priliku i malo popričali, pofotkali…
– Bojana, koja je tvoja priča, kako je sve krenulo? Odakle ljubav prema porculanu i malim čudima svakodnevice koje nam život čine ljepšim?
Da, stvarno su mala čuda. U tome je i dio odgovora na tvoje pitanje. Godine 2000. sam upoznala divne ljude koji su u Beogradu vodili čuvenu školu keramike u Manakovoj kući. Tada sam bila studentica kineskog jezika i kulture, i svih tih godina sam se bavila keramikom usporedno sa studiranjem, i kasnije raznim poslovima. Nekih 12 godina kasnije sam bila spremna i tehnički i osobno za najzahtjevniji, najplemenitiji i najljepši materijal od svih – porculan. Shvatila sam tada ono što je filozofija Re:Art-a danas. Porculan traži da bude korišten, a ne čuvan u vitrini. Ipak treba mu prići s lakoćom i opuštenošću jer tako se uživa i jedino tako se može biti dovoljno nježan da ga ne razbijete. Takav stav je cijela jedna životna filozofija.
– Studirala si kineski, živjela si u Kini, no razočarala si se…
Već s 15 godina sam upisala Filološku gimnaziju, smjer kineski jezik. Kada sam vidjela natječaj osjetila sam jasno da je to za mene, kako samo u tim godinama možemo. Bili smo prva takva gimnazija u Europi, mnogi su se trudili oko nas. Imali smo priliku da dva puta posjetimo Kinu, a naši profesori, koji su uglavnom bili sa Filološkog fakulteta, naročito su bili entuzijastični na teme kineske kulture i filozofije. Jako sam se prepoznala u tome i bilo je neminovno kada ću se sresti s kreativnim i praktičnim primjenama toga. S 25 godina sam s kolegicom otišla u Kinu da usavršim jezik, ali i osjetim život.
Pune elana i spremne da stvorimo svoj svijet, zahvaljujući dobrom, a rijetkom znanju koje smo imali. Uglavnom smo radile kao predavačice engleskog jezika Kinezima, provodeći 2-3 sata dnevno vozeći se pekinškim metroom. Od kulture, koju smo poznavale bolje nego ogromna većina Zapadnjaka, nismo vidjele mnogo osim u muzejima. Brutalna i bezlična trka za novcem u nama nezamislivom zagađenju. Mnoštvo loše i jeftine keramike. Ipak, zahvaljujući znanju koje smo donijele, imali smo priliku pohađati kinesku kaligrafiju kod prestižnog predavača. To mi omogućava da se danas upustim u zahtjevnije zlatne motive na mojim djelima. Poslije godinu dana sam shvatila da je to što sam tražila u Kini, ustvari u meni.
– No, pretpostavljam da si se tu još više zaljubila u porculan i rituale dekoriranja hrane…?
Da, Kinezi još drže do zajedničkih obroka i trude se što ljepše postaviti stol. To je sigurno doprinijelo. U porculan sam bila zaljubljena i ranije. Dekoracija cvijećem je uvijek bila moj hobi, ali o dekoraciji hrane počela sam više razmišljati od kada sam započela divnu suradnju s Anom s food bloga Prstohvat soli sa kojom već godinama uspješno radim stilizacije koje možete vidjeti u sekciji blog na našem sajtu.
– Tehnika koju ti koristiš je francuska…?
Zapravo, ne. Postoji stil ukrašavanja porculana koja se zove po francuskom gradu Limogesu. Vrlo delikatan pristup nastao u 18. stoljeću koji živi i danas. Nastao je u Limogesu između ostalog jer su tu velika nalazišta porculanske gline kaolina koja je vrlo cijenjena i koju i ja koristim. Tu je jedina veza i katkad zabuna. Stilski ja ne pripadam limogesu već mi se čini da se kod mene prepliću utjecaji tradicije Dalekog Istoka i modernog skandinavskog dizajna. Koristim sve tri tehnike ručne izrade: iz kalupa, iz ruke i kotač.
– No, koliko kužim iz tvoje biografije, ozbiljnije si se počela baviti time kad si upoznala Radu?
Teško je reći što je bilo prije ali to je svakako taj neki period. Ulazak jednog keramičara u porculan podrazumijeva najprije osobnu zrelost. Često tehnička vještina pričeka tu zrelost. Upoznali smo se 2012. i počeli smo živjeti zajedno poslije dva tjedna :). Rade je napustio svoju karijeru u video produkciji godinu potom. Cijelo vrijeme je surađivao sa mnom, iako mu je glavni posao bio u restoranu. Poslije rođenja naše kćerke potpuno se priključio i od tada smo obiteljska firma.
– Tko od vas što radi?
Radetov zadatak je da mi ostavi što više vremena za dizajn i izradu. Njegovo iskustvo s televizije je vrlo primjenjivo u marketingu. On je tu i da organizira sva događanja u našoj atelje-prodavaonici ali i da doveze materijal i njegovo omiljeno: da nam spremi ručak i odabere vino koje služimo na radionicama.
– Kako je živjeti i raditi kada ti se isprepliću poslovni, privatni, obiteljski život?
Trebalo nam je vremena da to postavimo na svoje mjesto. Kod kuće, ako i spominjemo posao, to je onda opušten razgovor o novim idejama. Sve ostalo na radnom mjestu.
– Kako izgleda vaš tipičan nedjeljni ručak? Tko kuha, tko postavlja stol?
Mislim da je to do sada jasno ;). Rade, često s kćerkom, ide na tržnicu i to je poseban ritual za njega. Kada smo tražili stan za nas, pored mnogo opcija, pobijedio je stan blizu tržnice u predjelu u kojem je on već živio. Ja na istoj tržnici kupujem cvijeće i ja postavljam stol.
– Meni se čini da ljudi još uvijek premalo drže do tih malih rituala…
I meni. Ali kada pogledam porast interesa za ručni rad i kod nas i svijetu čini mi se da je svijest sve veća. Mislim da je to logičan odgovor na životni stil današnjice kada nam mali rituali sve više znače.
– Koji je vaš omiljeni blagdan? Kako on obično izgleda?
Vjerojatno Nova Godina. Centralni događaj je ručak 1. siječnja. To je kod nas još mali ritual pa još tražimo pravu formu. Rade peče gusku, a ja napravim čokoladni mousse s viskijem. Također negdje pred Novu Godinu okupimo prijatelje na puretini s mlincima u gorgonzola umaku. Posljednji put smo tu večeru radili u našem dućanu, a jelo pekli u peći za keramiku. Turisti koji su šetali Skadarlijom su htjeli ući jer su mislili da je to neki neobičan restoran. Želimo da to postane tradicija.
– Kakvo posuđe preferirate?
Kao što se očekuje od jednog zanatlije ja još nisam napravila jedan cijeli set za nas. Koristimo posuđe koje smo kupovali usput zato što nam se svidjelo ili iz potrebe. Imam još nekoliko keramičkih tanjura koje sam donijela iz Kine, ali i svoje škartove, kako to obično biva. Dobra stvar je što je za nas ljepota u raznovrsnosti pa se svi ti predmeti mogu jako dobro uklopiti.
– Što mislite da bi svaka obitelj morala imati u svojoj kućnoj kolekciji posuđa?
Jedan set koji vole i koji okuplja ljude i makar jednu samo svoju šalicu.
– Kakvo posuđe je trenutno in?
Mi, kao što pretpostavljaš, volimo ručno rađeno, organskog oblika. In su rustikalniji predmeti, teške glazure, tamniji materijali i reducirani dizajn. O bezvremenosti porculana sam već nešto rekla te mislim da on nije dio in i out priče kao materijal, on je van konkurencije, on je uvijek in.
– A jako out?
Samo bezlično industrijsko posuđe.
– Koji su vam omiljeni brendovi?
Nekako se uvijek oduševim danskim brendovima kao što su Broste Copenhagen, Royal Copenhagen, Ferm Living, ali i američkim malim manufakturama i autorima Pigeon Toe, Element Clay, Eliana Bernard. Da, jako volim i austrijski brend Feinedinge.
– Što je za vas večera iz snova? Bojana, Rade?
Tu se oboje slažemo da su to dragi gosti i hrana pripremljena s ljubavlju. Lijepa postava stola s probranim cvijećem se podrazumijeva. I naravno, dobro vino.
– Imate dućan u Beogradu. Kako ide?
Zadovoljni smo. Ljudi su prije već znali za Re:Art i bili su vrlo zainteresirani za otvaranje dućana. Prodaja je krenula bolje jer su sada mogli na jednom mjestu vidjeti sve predmete. Dosta je doprinio i interijer mlade arhitektice Milice Tasić koji također privlači ljude.
Ambijent doprinosi i popularnosti radionica keramike koje držimo tri puta mjesečno. Već smo imali i nekoliko Zagrepčanki koje su svoje kratke boravke u Beogradu iskoristile i za radionicu.
Također od otvaranja dućana ljudi se se počeli odlučivati i za veće narudžbe, najprije za setove za ručak kao poklon mladencima za vjenčanje ili useljenje. Kontaktiraju nas i za održavanje raznih događaja i za fotografiranje.
Prednji dio je prodajni prostor a sa njim je spojen otvoreni atelje. Nažalost, za sada smo jedini takav prostor u Beogradu.
– Iz naše pozicije Beograd je prilično cool grad sa zanimljivim kafićima, koncept storeovima…
I uz sve to nam govorite kako nikako da dođete jer svaki put kažete ma to mi je blizu otići ću nekad. Dođite! Najčešće od stranih turista čujemo kako je življi od prosječnog zapadnoeuropskog grada. Ima različitih utjecaja i sadržaja. U našoj neposrednoj blizini je Skadarlija, ali i stara pivovara u Cetinjskoj 15 zbog koje se o Beogradu priča kao novom Berlinu. Ima i concept storeova, ali se sve više kreativaca odlučuje za vlastite prostore.
– Kakva je beogradska svakodnevica? Kakve interijere voli mainstream publika?
Beograd je malo brži od Zagreba. Zbog toga podjednako može biti i zabavniji, a nervozniji. Jako volimo naše dvije rijeke i Adu Ciganliju. U svakodnevnom životu mi se čini da se ne razlikujemo mnogo od Zagreba. Interijeri su razni. A i ne znamo tko bi točno u Beogradu bio mainstream. To kod nas još uvijek nije nešto jasno isprofilirano. Svatko radi interijere prema svojoj inspiraciji, utjecajima i budžetu. Primjeti se veliki utjecaj svjetskih trendova, Skandinavije i Berlina i lokalnih varijacija na tu temu, ali bude i nekih ekstremnijih pokušaja, kao na primer restoran Lorenco i Kakalamba.
– I kakvi su vam planovi?
Najprije, da za tu životnu filozofiju koju ja čitam iz porculana sazna što više ljudi.
S jedne strane, planiramo razvijati brend kroz nove proizvode i dizajn, unaprijediti online prodaju ali i naći dućane koje će prodavati naša djela van Srbije. Jako smo zadovoljni događajem u Zagrebu i sada bi voljeli naći prodavaonice za naše predmete u Hrvatskoj jer cijelo vrijeme imamo jako dobru komunikaciju. Time bi prevazišli barijere poštarine i nemogućnosti da ljudi osjete naš porculan u svojim rukama. S druge strane, veliko zadovoljstvo je promovirati keramiku kroz radionice i to je dio koji ćemo njegovati. Uvijek smo raspoloženi za suradnje sa drugim kreativcima, restoranima i brendovima.
Evo i malo fotografija… Prvo Dućan u Beogradu…
Pa radovi…
